Kad vam je proračun za ljetovanje nategnut kao parlamentarna većina u Skupštini Županije Zapadnohercegovačke ovih dana, ne preostaje vam ništa drugo nego smucati se po srednjodalmatinskim ljetovalištima, što priobalnim, što otočkim, i sračunato zloupotrebljavati gostoljubivost rodbine i prijatelja, uvijek do isteka zaliha u njihovim frižiderima.
Tko je normalan prije samo deset godina, u vrijeme kad sam se u Neumu dočepao dopusnice za upravljanje malim brodicama, dok mi se još smiješila karijera kakvog-takvog hercegovačkoga tajkuna, tko je dakle imalo normalan tada mogao pretpostaviti da će moj boravak na Jadranu danas, u ljeto ove 2010. godine, proteći tako nezapaženo.
Nigdje kamera i paparazza, nigdje crvenoga tepiha, ništa od luksuznih jahti i skupih hotela. Više se ni sam ne sijećam što mi se za polaganja ispita, u mom poduzetničkom zanosu, činilo tiješnjim: skučeni hercegovački akvatorij ili, u skladu valjda s tipično muškom opčinjenošću dužinom, 12-metarsko ograničenje za brodice kojima ću smjeti upravljati? Kad se danas gleda unatrag, nakon što je jedna jahta u vlasništvu čovjeka s kojim slučajno dijelim zavičajno podrijetlo postala poprište ambicioznog video uratka, oni među vama s pokvarenijom maštom (ako takvih među mojim čitateljima uopće ima) mogli bi posumnjati u čistoću mojih motiva. Uvjeravam vas, međutim, da su ti moji motivi bili okrenuti prirodi, cousteauovski, istraživački posvećeni ljepoti i raznovrsnosti Jadranskoga mora i podmorja.
– Može li ovo malo brže, majstore? – nezadovoljno sam pitao instruktora plovidbe, željan izazova i probijanja granica.
Premda neprikladna formata i gotovo amaterski izrađena, iskaznica koja – osim iskonske privrženosti moru – neosporno dokazuje moje plovne kompetencije zauzimala je svih ovih godina posebno mjesto u mojoj lisnici, u odjeljku za isprave. Iznenadili biste se koliko čovjek s njom sigurnije kroči kroz život. Da je Lučka kapetanija, policija, tko li već, uložila malo više tehnološko-dizajnerskoga truda bio bih je ja stavio i na istaknutije mjesto, i još bih je češće bio potezao u javnosti. Ovako se ona s vremenom pretvorila u još jednu moju propalu investiciju (sve su moje investicije manje-više propale), u zgužvani podsjetnik na moju možda najkontroverzniju wannabe pretenziju.
Umjesto otkrivanja skrovitih valā, jastoga i kamenica u elitnim otočkim restoranima, umjesto glamura i celebrity okruženja, sudbina se grubo poigrala sa mnom i ostavila me tamo gdje i pripadam. To je ona siva zona hrvatskoga turizma, onaj prostor statističke pogreške kojeg čine svi oni koji ne plaćaju boravišnu pristojbu i nikad se ne pretrgnu od pretjerane izvanpansionske potrošnje.
Kad vam je proračun za ljetovanje nategnut kao parlamentarna većina u Skupštini Županije Zapadnohercegovačke ovih dana, ne preostaje vam ništa drugo nego smucati se po srednjodalmatinskim ljetovalištima, što priobalnim, što otočkim, i sračunato zloupotrebljavati gostoljubivost rodbine i prijatelja, uvijek do isteka zaliha u njihovim frižiderima. Upravo to ja i moja brojna obitelj (kao egzemplaran primjer nepoželjnih gostiju) začuđujuće uspješno prakticiramo zadnjih nekoliko godina, priređujući svojim domaćinima neviđeno, višednevno veselje.
Poput svake patološke lijenčine, dane sam ove godine provodio u debeloj hladovini, dugo ispijajući kave na terasama lokalnih barova i blenući u nedostižnu pučinu. Premještao sam se samo kada bi mi konobari prilično otvoreno dali do znanja kako nisu pretjerano zadovoljni mojim potrošačkim navikama.
– Jel’ opet kava i čaša obične, besplatne vode? – neljubazno bi me priupitali kada bih se nakon sat-dva udostojio obnoviti narudžbu.
Ni mlad, ni preplanuo, s mnoštvom ne-galebovskih elemenata (blago pivski stomak, višak kilograma i zapuštena muskulatura općenito), plaže sam izbjegavao u širokom krugu. Popodneva sam uglavnom provodio istražujući ljepote dalmatinske Zagore, tog svojevrsna prirodnoga lapidarija, neke vrste Božje umjetničke instalacije nastale valjda u trenutcima Njegova posebnoga nadahnuća.
Oni koji ne dijele moju južnjačku estetiku, koji u šturim kamenim bespućima Biokova i Mosora ne nalaze ništa lijepo, možda se neće složiti, ali smio bih se kladiti da je ovaj komadić planete Zemlje nastao prvih dana Stvaranja, dok On još nije bio umoran. Ako to već niste napravili, zastanite jednom na onom vidikovcu u Zadvarju, kod križa, i bacite pogled niz kanjon Cetine, na ono selo na sjevernoj padini kanjona, i znat ćete o čemu govorim. Cetina ovdje kao da se prepala Biokova, predmislila se, snažno zaokrenula i vratila prema Omišu. Taj čudesni prizor, sasvim nalik onima koje ste gledali u putopisima iz Južne Amerike, s Anda, osvojit će vas svojom nesvakidašnjom ljepotom.
Na svom slabašnom motociklu (moje zakašnjelo nastojanje da izgradim karijeru „bajkera“, i to na makinji kojoj broj „kubika“ jedva prelazi moj broj kilograma, još je jedna u nizu mojih već spominjanih wannabe zabluda) obišao sam sva ta prekrasna sela, saznavajući o njima uz hladno pivo u seoskim birtijama. Ono selo koje vidite iz Zadvarja, Machu Picchu usred Zagore, zove se Podgrađe. Sa svojim kamenim crkvama, školama i kućama, ništa manje nisu lijepi ni Kostanje, Kučiće, Slime, Blato na Cetini…
Ne vjerujem da ću biti prvi koji će primijetiti kako ljepota dalmatinske Zagore nimalo ne zaostaje za ljepotom unutrašnjosti Istre, dapače. Lijepi su i Višnjan, i Vodnjan, i Motovun, ali kad se još urede danas često zapuštene stare kuće oko Imotskog, u Zagvozdu i Studencima, Šestanovacu, u Cisti Provo i Lovreću, ovo će biti raj na zemlji. Sav u kamenu, i od kamena.