Krajolik korčulanskog otočića Badije, kao da je skinut s neke egzotične razglednice. Kroz idiličnu tišinu, pomiješanu s umirujućim šumovima valova, odzvanja zvuk čekića, klopot miješalice za beton i poneki povik radnika.
Prelijepi je to, prije više od 700 godina kamenom građen kompleks zgrada, iznad kojih strši crkveni zvonik, na kojem su korčulanski majstori, umjetnici, ostavili svoje viđenje ovozemaljskog i nadzemaljskog svijeta, opasala je čelična skela iznad koje se rutinski vrti “kran”.
Vraćanje stargo sjaja
Obnavlja se samostan Badija koji je utemeljen 1348., u koji je crnogorska partizanska udarna brigada pucnjevima u umjetničke rezbarije, kamene kipove svetaca, anđela, 1945. godine ostavila svoj sakrilegijski “trag“. Nakon njih jugoslavenski komunisti, samostanske prostore, stavljaju u funkciju turističke ponude za komunističke birokrate.
Šezdeset godina nakon što je služio za hotelsku ponudu, sedamsto i pedeset godina od kada je utemeljen samostana Badija, koji je Zadarska franjevačka provincija, privremeno dala na upravljanje svojoj braći iz Hercegovačke franjevačke provincije, ovih dana doživljava svoju novu renesansu.
Misiju da prelijepom graditeljskom zdanju u koji uz fascinantni klaustor, čine i prostorije gimnazije s pravom javnosti, ponovno vrati stari sjaj, pripala je planetarno poznatom hercegovačkom franjevcu fra Jozi Zovku.
Zatičemo ga kako se poput kakva grčkog filozofa, zamišljeno bez franjevačkog habita, šeće između stupova, umjetnički prelijepo ukrašenog klaustra.
Izuzev nekoliko informacija o tijeku radova na samostanu, golih povijesnih činjenica koje su gradile, rušile i obnavljale to samostansko zdanje, fra Jozo Zovko, nije se želio upuštati u dublje rasprave o razlozima zbog kojih je prije dva mjeseca, odlukom nadređenih, iz Širokog Brijega, premješten na otok Badiju.
– Ovo je misija koju također treba dovršiti – kazao nam je pomalo zagonetno fra Jozo, dok je radnicima davao nove upute gdje i što bi trebalo učiniti. Obnova samostana, dodaje fra Jozo, išla bi puno brže da nije spore hrvatske administracije, zbog koje treba izvaditi na desetke, nekakvih papira, radi obične banalnosti.
Pohvale i pokude
Korčulani s kojima smo usput razgovarali, ističu zadovoljstvo što se samostan Badija obnavlja. Ima i onih zagriženih komunista, koji izražavaju svoje negodovanje da kao u “stara dobra komunistička vremena” neće moći više u holu crkve ispijati “gemišit” i meziti pršut i sir.
– To je bio dio ugostiteljske ponude, i svi su u tom uživali – i strani i domaći gosti, što sada, opet vraća objekt nazad, pa ništa od svega – ogorčeno nam je kazao Mate, stariji Korčulanin, koji se kritički obrušio na cijelu situaciju u Korčuli, od parking mjesta, do rada kafića. Brkati recepcionar u hotelu Marko Polo, na spomen obnove samostana Badija i vraćanja franjevcima, izrazio se pohvalno.
– To je bio dio naše turističke ponude, ali nam je svima drago da se samostan obnavlja i da će služiti onome zbog čega je i bio osnovan – kaže on. I dok hodamo brojnim prašnjavim holovima samostana, u jednoj od na desetak prostorija, zatičemo reljef-maketu otoka Badija, koju je 1941. godine radio izvjesni Leoni L. Andreis.
– Tek se na ovakav način vidi ljepota otoka i izgrađenog samostana. Zbog ovog se isplati žrtvovati kako bi mu ponovno vratili stari sjaj – zaključuje fra Jozo Zovko, dok je promatrao reljefnu minijaturu otoka Badije i samostana.
Badija – fra Jozina ‘Sveta Helena’
Kad se kaže da “Bog piše ravno krivim slovima”, onda to (pogotovo za vjernika) znači da se prepušta nevidljivoj Božjoj volji, svojevrsnoj ruci sudbine, tj. nevidljivom usudu koji treba pomiriti njegovu sadašnju nepravednu situaciju s nekom budućom, koja je nužno bolja i pravednija. Kad neki svećenik kaže da “Bog piše ravno krivim slovima”, to znači da on još čvršće od običnog vjernika vjeruje da je na djelu isključivo volja Božja, a da je ono što mu se dogodilo ili događa isključivo produkt goleme nepravde i nesklonosti. Bilo svjetovnih ili crkvenih, tj. duhovnih struktura.
Božji krasopis
Jedan od najkarizmatičnijih svećenika Crkve u Hrvata, hercegovački franjevac fra Jozo Zovko, imao je dosad priliku u životu dvaput iskusiti taj “Božji krasopis”. Prvi put prije točno 28 godina, kada su mu jednoga užarenog lipanjskog hercegovačkog dana dotrčala uplašena djeca i rekla da su vidjela, ni manje ni više, nego Majku Božju. Ta Majka Božja danas je poznata kao Gospa Međugorska, koja je u to malo hercegovačko selo privukla na milijune ljudi zahvaljujući upravo onome trenutku u kojemu je međugorski župnik fra Jozo Zovko povjerovao djeci da su zaista doživjela nadnaravno iskustvo.
Uslijedio je krvavi progon.
Fra Jozo Zovko uhićen je i pritvoren, a sva javnost, mediji i Crkva bili su s jedne strane, a fra Jozo i vidjelice s druge. I on i djeca maltretirani su danima i mjesecima i nagovarani da odustanu od onoga što su si uvrtjeli u glavu, ali nije išlo. Kada su komunističke vlasti vidjele da je fra Jozo izabrao radije iracionalno mučeništvo i da je ono počelo rasti u neviđeno herojstvo i multiplicirajuću svjetsku popularnost, povukle su se i omogućile i fra Jozi i djeci vidjelicama i međugorskom svetištu da idu svojim putem.
Međutim, upravo razvoj toga puta htio je da se sudbina fra Joze ispreplete s biskupskom negacijom Međugorja. Prvo se sudario s autoritetom mostarskoga biskupa Pavla Žanića, a kasnije s još većom tvrdoćom njegova nasljednika mons. Ratka Perića. Svi protivnici Međugorja, kako s komunističkog tako i crkvenog vrha, bili su sretni kada je fra Jozo udaljen iz međugorske župe, no on se smjestio u nedaleki Široki Brijeg, koji je postao nezaobilazna točka u itinereru svakog međugorskog hodočasnika. I dok su se na međugorskom Brdu ukazanja klanjali Gospi i klečali na usijanom hercegovačkom kamenu, isto su tako i na Širokom Brijegu klečali pred fra Jozom, žmirećki čekajući polaganje njegovih ruku na glave, koje su dolazile iz SAD-a, Filipina, Brazila… cijeloga svijeta.
Istodobno, fra Jozo bio je spokojan i putovao je tim istim cijelim svijetom šireći svoju istinu o Međugorju. Zapravo, fra Jozo je, tvrde znalci, svijetom nosio Međugorje u sebi i to je bila ona kvaliteta koja ga je razlikovala od svih ostalih međugorskih svećenika i štovatelja (izuzev fra Slavka Barbarića).
Snaga Međugorja
Crkva, kažu ti isti znalci, sa svojim neposlušnicima i svakim čija se kralježnica ne želi savijati pred nepogrešivošću autoriteta postupa navodno rigidnije nego ijedna svjetovna institucija. Oni koji su se drznuli zaplivati “uzvodno” iskusili su siromaštvo i jad najzabitijih župa, gotovo potpuno isključivanje iz internoga zajedništva i posvemašnju izolaciju. Samo najjači među svećenicima uspjeli su tu izolaciju i takav progon prihvatiti kao blagoslov i nastaviti dalje normalno funkcionirati.
Udaljavanje fra Joze Zovka iz njegove Hercegovine na otok Badiju nije ništa drugo nego pokušaj njegove totalne izolacije. Netko je procijenio da bi nekadašnji sportski centar Badija, koji je vraćen zadarskim franjevcima, a koji su ga ustupili hercegovačkima, trebao biti fra Jozina “Sveta Helena”, na kojoj bi se, poput Napoleonovih, nasukale njegove ideje o pokoravanju cijeloga svijeta. No u njegovu slučaju ne sabljom i puškom, nego Gospinom porukom iz Međugorja. Ali, možda su se preračunali, jer je fra Jozo od onih tipova koji ne samo što znaju kako “Bog piše ravno krivim slovima” nego i zašto to čini. Pa i dalje noseći Međugorje u sebi, najavljuje svoj povratak u crkvenu i inu javnost, baš kao što je to svojedobno učinilo Crkvi nesklono komunističko vrijeme.
Izvor: Vecernji list
