Osamnaestogodišnji Filip Glavaš pažljivo je slušao očevu priču o djedu Ljubomiru koji iz Njemačke, gdje je radio kao gastarbajter, više od desetljeća nije mogao slobodno doći svojoj obitelji u Osijek. Bježao je od komunističkoga zatvora koji mu je visio nad glavom zbog toga jer se tamo družio s hrvatskim emigrantima. Suprugu Zorku i četvero djece – kćer Gordanu, sinove Dubravka, Tomislava i najmlađega Branimira – Ljubomir je viđao samo kada su mu oni dolazili u posjet.
Taj dio djedove životne priče Filip je prvi put čuo za prvoga posjeta ocu u Hercegovini, u koju je Branimir Glavaš pobjegao prije izricanja presude na Županijskome sudu u Zagrebu.
Vojnik NDH – Eto, taj usud “dobrovoljnog” progonstva našu obitelj prati već drugu generaciju – kaže Branimir Glavaš.
– Iako otac i ja imamo mnogo sličnosti, oni koji nas poznaju kažu da sam karakterom više na majku Zorku. Ona je puno energičnija i izravnija, a stari je bio povučen, ali ustrajan – kaže Branimir Glavaš.
Strogo čuvanu obiteljsku tajnu o poslijeratnoj kalvariji svoga oca Ljubomira, koji je u Drugome svjetskom ratu bio vojnik NDH u sastavu 369. legionarske divizije Wehrmachta, Branimir Glavaš doznao je tek u 12. godini života. Ruska intervencija u Češkoj početkom 1968. godine stvorila je ratnu psihozu u Jugoslaviji i natjerala njegova najmlađeg strica Juru da zbog straha od policijske racije iz svoje kuće izvadi brižno skrivene bratove slike i dokumente iz vremena NDH, koje mu je on povjerio na čuvanje kada je otišao na privremeni rad u Njemačku, i donese ih Zorki, majci Branimira Glavaša.
– Sjećam se kada je stric Jure s naramkom očevih slika i dokumenata iz onoga rata jedne večeri pomalo prestrašen došao u našu kuću. Majka je znala što nosi, ali ga je upitala: “Što je to, Jure?” Stric ju je samo pogledao i rekao: “Znaš koja su vremena, svaki čas nam mogu upasti i ako ovo nađu, ne gine nam zatvor!”
Skrivena fotografija Mi djeca gledali smo ih u čudu jer nismo znali o čemu oni govore kad se do tada u našoj kući nikada nije glasno pričalo o očevu ratnom putu. Tada sam prvi put u životu vidio očeve slike u uniformi njemačkog vojnika i njegovu vojnu knjižicu Wehrmachta. Majka nije puno dvojila. Odlučila je odmah uništiti te slike i dokumente jer je znala da ćemo imati strašnih posljedica ako nam ih nađu u kući. Ostavila je samo jednu sliku koju je dobro skrila i nitko za nju nije znao dok otac nije došao iz Njemačke – kaže Branimir Glavaš.
Baš ta sačuvana slika te je godine za božićne blagdane prekinula Ljubomirovu šutnju o ratnoj prošlosti. Svojoj djeci ispričao je kako je otišao u vojsku, gdje je ratovao, kako se predao, gdje je bio u zarobljeništvu i kako se vratio kući tri dana poslije smrti svoje majke Jake, koja je otišla na onaj svijet u uvjerenju da je njezin sin Ljubomir poginuo.
– Otac se iz rata vratio tek 1946. godine jer je više od pola godine proveo u partizanskom logoru. Pričao nam je kako je došavši na kućni prag našao zatvorena vrata obiteljske kuće. Otac Antuka umro je još početkom rata. Udarila ga je kap, a majka Jaka tri dana prije njegova povratka pokopana je na Bartuluši, mjesnom groblju koje je udaljeno samo dvjestotinjak metara od kuće koju gradim – kaže Branimir Glavaš.
Ljubomir je imao dvadeset godina kada je počeo Drugi svjetski rat. Poput većine svojih vršnjaka iz Hercegovine prijavio se kao dragovoljac u vojsku NDH i otišao u Zagreb na vojnu obuku. Poslije vojne smotre HOS-a na Trgu bana Jelačića 1942. godine, kao jedan od mnoštva dragovoljaca odlazi na vojnu obuku u Stockerau, mjesto 80-ak kilometara udaljeno od Beča, gdje je bio njemački vojni poligon na kojemu su se obučavali vojnici za istočnu frontu.
– Otac nam je ispričao da je tu proveo šest mjeseci. Imao je vojničku plaću tadašnjih 30 maraka, koju je slao kući. Bio je uvjeren da će otići na istočnu rusku frontu. Međutim, njegova postrojba preusmjerena je u istočnu Bosnu, gdje je ratovala protiv partizana. Nije nam ispričao detalje, ali sjećam se kako je rekao da je početkom svibnja 1945. stigao u Zagreb, odakle su se povlačile posljednje endehazijske postrojbe – kaže Glavaš.
Jaska im spasila živote U tome ratnom metežu, kada je svatko gledao kako spasiti glavu, Ljubomir Glavaš i jedan njegov prijatelj i suborac iz Jaske, čije ime Branimir Glavaš nije zapamtio, prilikom povlačenja iz Zagreba odlučili su se na potez koji im je najvjerojatnije spasio život.
Umjesto da se povlače preko Slovenije u Austriju, njih dvojica izašli su iz kolone i uputili se prema Jaski, rodnom kraju toga prijatelja koji ga je poznavao kao svoj džep. Šest mjeseci skrivali su se u šumama, a kada je prošao prvi val partizanskih pogubljenja, njih dvojica prijavila su se vlasti s pričom kako su u ratu bili domobrani. Imali su sreće da im u priču povjeruju pa su izbjegli ono najgore i završili u logoru u okolici Gorskog kotara.
Tamo su proveli šest mjeseci radeći najteže poslove, nakon čega su ih i poslali u tadašnju jugoslavensku vojsku. Tako je Glavašev otac Ljubomir svoje najljepše mladenačke godine proveo u vojnoj uniformi triju vojski. U vojsku NDH otišao je kao 20-godišnjak, njemačku uniformu nosio je gotovo tri godine, a uniformu Jugoslavenske armije skinuo je kad mu je bilo 28 godina.
Kada se vratio u rodne Drinovce 1949. godine, dočekala ga je neimaština i glad. Uzeo je pod ruku svoju izabranicu Zorku, koja je također iz Drinovaca, a djevojački se prezivala Pandžić, i zaputio trbuhom za kruhom u Osijek, starijoj braći i sestri koji su se već za NDH 1941. godine preselili iz Drinovaca u Klisu, predgrađe Osijeka.
Ljubomir i Zorka Glavaš imali su četvero djece. Dubravko je umro od moždanog udara 1993., godinu prije smrti oca Ljubomira. Gordana živi u Biogradu, a Tomislav je u Osijeku s majkom Zorkom, dok je Branimir pobjegao u rodni kraj svojih roditelja kako bi izbjegao nedavno izrečenu desetogodišnju zatvorsku kaznu. Bauštelac u Njemačkoj – Sve do 1974. godine otac je dolazio kući za blagdane. U Osijeku su ga proglasili nacionalistom koji se u Njemačkoj družio s opasnim hrvatskim emigrantima. Nekoliko puta poslije toga dolazio je tajno u Biograd kod kćeri Gordane, koja se tamo udala. Očito nas je Udba pratila pa ga je, kada je posljednji put tajno došao u Biograd, uhitila sa mnom i bratom Tomislavom – kaže Glavaš.
– U toj osječkoj ekipi Udbe koja je stigla u Biograd bio je i Daniel Bogdanović, čovjek koji je bio svjedok protiv mene na suđenju. Nas braću u pritvoru su držali jedan dan, a oca su zadržali puna tri dana. Prijetili su mu kako će ga strpati u zatvor ako ne bude surađivao. Otac nije htio, ali onda je ipak pristao i nakon toga su ga oslobodili, rekli mu da može slobodno u Osijek k obitelji.
Vratio se u Njemačku i nije dolazio sve do 1990. godine, kada je Jugoslavija propala. Poručivali su mu da će se obračunati s njim što ih je prevario, ali on se na to nije obazirao – ispričao je Glavaš nepoznate detalje iz života svog oca.
Htjeli mu podvaliti suradnju s Udbom Branimir Glavaš priča da je početkom devedesetih do Tuđmana došla priča iz stranačkih krugova kako je njegov otac bio suradnik Udbe. – Čim sam to čuo, otišao sam k Tuđmanu i rekao da je to laž. Moj otac nije bio njihov suradnik, nego je samo pod ucjenom potpisao suradnju. Uostalom, rekao sam mu da mu ti koji su rekli donesu njegov dosje iz kojega se može vidjeti cijela istina – kaže Branimir Glavaš.
Glavaši, odmila zvani Joskići, korijenje vuku iz Drinovaca Glavaševa obitelj u Drinovcima nosi nadimak Joskići. Taj nadimak dobili su po njegovu pradjedu Jozi zvanom Joskan. On je, osim Branimirova oca Ljubomira, imao još tri sina – Martina, Andriju i Juru. Svi su se odselili u Slavoniju. I Branimirova majka Zorka je iz Drinovaca. Djevojački se prezivala Pandžić, a koliko su Pandžići i Glavaši u Drinovcima bili isprepleteni brakovima, najbolje pokazuje to da se njezina majka Kata djevojački prezivala Glavaš. Obitelj s očeve strane Ljubomir Glavaš imao je još tri brata: Martina, Andriju i Juru. Majka – Zorka Glavaš, rođena Pandžić Djed (Ljubomirov otac) Ante zvani Antuka Glavaš Baka – Jaka Glavaš rođena Pandžić Pradjed – Jozo (Joskan) Obitelj s majčine strane: Majčin otac i njegov djed zvao se Grgo Pandžić Baka – Kata, djevojačko prezime Glavaš Njegov pradjed s majčine strane zvao se Martin i dva se puta ženio.
Jedan ujak bio mu je ustaša, drugi pak na strani partizana Glavaševi ujaci, braća njegove majke, tijekom Drugog svjetskog rata bili su na suprotnim stranama. Jedan ujak bio je ustaša, a drugi partizan. Ustaša je poginuo 1945. godine, a drugi ujak, partizan, došao je kući nakon oslobođenja. – Kada je ujac partizan vidio da država koju su stvorili nije onakva o kakvoj su mu pričali, odrekao se komunističkih ideala, ispovjedio se i opet počeo ići u crkvu. Umro je 1947. godine.
Njegovo obraćenje prije smrti zasmetalo je ondašnjoj vlasti pa su mu uhitili oca i majku jer su mislili da su ga oni prisilili da se vrati svojim korijenima – kaže Glavaš.
