Upravo je evo godinu dana kako pišem ove svoje zapise iz Herceg Bosne ili ako hoćete, ovo je 52. tjedan po redu. Nisam si ništa posebno stavljao u zadatak. Htio sam samo zadržati pozornost, svoju i čitateljevu, na taj komadić ozemlja kojeg nam brane nazivati Herceg Bosnom i iz tog kuta promatrati bliže i šire događaje. Nismo, naime, otok, nego smo bića stavljena u prostor i vrijeme. A silnice ovakve i onakve neprestano se izmjenjuju oko naših glava.
Jedna od silnica koja još nije došla ovamo, ali je tu negdje, jesu oni prosvjedi protiv neizmjernog siromašenja jednih i neizmjernog bogaćenja drugih. Kažu da su se proširili u preko stotinu svjetskih gradova. Na internetu gledam peticiju podrške. Već ju je potpisalo preko 600.000 ljudi. Nakana im je stići do milijuna, iako su na početku mislili samo na njegovu polovinu. Ali uspjehom zazubice rastu, nešto slično kao kod bogataša protiv kojih se bune. Zaradivši pristojnu svotu novca zaželjeli su više i pohlepa je počela carevati. Pa su im ovih dana prosvjednici u New Yorku došli na vrata. Htjeli su ih upozoriti na njihove zločine. Neke posebne koristi do sada nema. Na um mi je odmah pala šetnja prošlih godina u Zagrebu ispred obiteljskih vrata navodnih ili stvarnih krvnika iz Drugog svjetskog rata i poraća. Vidljive koristi ni tada nije bilo, osim što je puk postao svjestan da to smije učiniti. Kad bi ga ta svjesnost odvela u još veću, možda bi se i moglo nešto napraviti. Ali sve mi se čini da su to oni dječji baloni. Napuhavanje, pucanje i tako u beskraj. Uostalom, vidjet ćemo na predstojećim izborima u državi Hrvatskoj. Budu li izabrani nasljednici i sljednici nekadašnje komunističke partije, ne ćemo doživjeti dan da se počne govoriti o komunističkim vremenima, nego samo o navodnim zločinima u Domovinskom ratu. Jer su njima ta vremena najgora vremena. Nestalo svijeta njihovih očeva i njihova svijeta. Pa bi oni to sada nekako slijepili. Pomagača imaju, na raznim stranama, ček i među onima protiv koga se prije rečeni bune.
Ipak, pitanje je kako će sve ovo završiti. Zvono na uzbunu posebno mi je zazvonilo kad ih je podržao Soros. Pa on je jedan od onih koji su mešetarenjem stekli to što imaju, a ne svojim krvavim radom! A sada bi se htio prilijepiti i isisati krv onim prosvjedima koje pogoni želja za istinskom demokracijom, slobodom, jednakošću, bratstvom… Teško će to sve ići. Mnogobrojne tajne službe marljivo kuju naume kako sve okrenuti u korist starog poretka ili poretka kojeg nazivaju »novim«. Njima ovakve igre nisu drage. Zbog toga se ne usuđujem prorokovati bilo što. Zapravo, bit će onako kako prosvjednici ustrajno budu htjeli da bude.
Ustrajnost bi trebalo preliti i na ove strane. Navalili su na Herceg Bosnu sa svih strana. Nađe se i domaćih napadača. Tako Rudo Vidović reče da ima Hrvata u toj Herceg Bosni koji iz nekih svojih sebičnih probitaka ili jednostavno neznanja priječe najavljenu uspostavu elektroničkih javnih glasila na hrvatskom jeziku. Već je otrcano da to imaju i manjine u demokratskim državama. A mi smo ovamo valjda narod. Nema, dakle, demokracije, a ni dovoljno pameti. Vremena su zaista mutna i treba ih nastaviti bistriti.
Bilo bi dobro kad bi se vremena mogla razbistriti kao računalo novim operativnim sustavom. Služi ti određeno vrijeme, nešto ti dođe zbrkano, a nešto i sam zbrkaš, pa onda sve to pobrišeš i staviš nešto novo. Prirodno mi je povezivati ove stvari jer upravo razmišljam staviti ili ne novu inačicu Ubuntua koja je izišla ovih dana. Za one koji ne znaju, to je linux operativni sustav, potpuno besplatan i, barem za mene, odličan. U njegovu razvoju sudjeluju svi oni koji imaju znanja i to žele. A to je ujedno i misao čitave linux zajednice. Zbog čega bi netko masno naplaćivao neznanje pojedinaca, kad kao zajednica puno toga znamo i možemo?!
Neka ovo budu završne misli današnjega moga ogleda. Herceg Bosna i svi ljudi dobre volje, tek u zajedništvu mogu razbistriti bilo kako mutna vremena. Pa neka nam je s Božjom pomoći.