Ne mogu kazati da su svi moji bivši stranački prijatelji i poznanici prestali vjerovati vlastitim zabludama o mogućnosti i potrebi popravljanja HDZ-a. Neki, koji već dugo nisu stranački aktivni, u sebi još imaju otvoren mali prozor za veliku obmanu biranja ‘manjeg zla’, pa će, ne pojavi li se u zadnji čas neka nova politička snaga, neki hrvatski spas, birati HDZ da se „ne bi rasipali glasovi“ u korist SDP-a i njegovih trabanata. Je li se nešto promijenilo u glavama onih koji su prije četiri godine povjerovali Sanaderovim jamstvima za bolji život, borbi protiv korupcije, opasnostima od crvenih kmera? Hoće li se pokrenuti birači koji tada nisu izišli na izbore jer nisu imali za koga glasovati? Kako razmišljaju četiri nove generacije birača, znaju li uopće da prvi put i oni mogu utjecati na promjenu odnosa u hrvatskom zakonodavnom tijelu, pa onda i u vlasti općenito? Koliko je još ostalo prostora za manipulaciju glasovima u nesređenim biračkim popisima? Ni politolozi ni analitičari hrvatske društvene scene nemaju odgovore na ova pitanja kao što ne mogu predvidjeti hoće li se u konačnici hrvatska politička scena amerikanizirati, svesti samo na dvije stran(k)e iste medalje ili bi se, kontra jednih i drugih eurointegralista, mogao stvoriti još jedan, istinski nacionalni, suverenistički blok stranaka.
Kako se promjene uopće događaju? Čini se preko noći, neočekivano, iznenada, kao ‘grom iz vedra neba’. Samo oni koji su doživjeli velike promjene, kao onu s konca osamdesetih i početkom devedesetih, kad se iz potpune anonimnosti kao neupitni vođa nametnuo prvi hrvatski predsjednik dr. F. Tuđman, ili s druge strane, neposredni svjedoci SDP-ovog povratka na vlast početkom ovog stoljeća, znaju koliko je mučan, težak i opasan posao stvaranja novog ili recikliranja nekog starog tima voljnog, spremnog i kadrog preuzeti odgovornost upravljanja državom. Ali kad ‘posložite kockice’, kad osjetite da ste ‘uhvatili Kairosa za čuperak kose’, odjednom sve postaje kao pjesma, ‘piece-of-cake’ zahvat za koji vam ne trebaju ni marketing, ni spin doktori, ni mediji – sve dolazi samo od sebe. Počnu vas nazivati obavještajci, ne bivši nego aktualni, aktivni, nudeći svoje strogo povjerljive informacije. Prometni policajac vas niti ne prekori zbog prebrze vožnje, samo mahne rukom kao da ste ga upravo vi zaposlili. Srazmjerno veličini vašeg duga medijskim kućama, tiskarama, restoranima, raste i broj onih koji vam odjednom počnu ‘opraštati dugove’, ne naplaćivati usluge, nuditi donacije. Opasni igrači s margine društva vam se nude kao zaštitnici jer oni ‘uvijek znaju tko će pobijediti’, komu narod ‘vjeruje’, u koga se pouzdava. A vaše je samo – da im sutra, kad stvarno pobijedite, to ne zaboravite.
Danas, mjesec uoči izbora, vjerojatno samo Jadranka Kosor i Zoran Milanović, okruženi klimoglavcima koji im se ne usudi reći da je ‘car gol’, mogu imati takav osjećaj pobjedničkog samopouzdanja. Sami sebi pjevaju ‘svijet voli pobjednike’, samodostatno se hvale samoprijegornim radom i vizijom, uz čvrsta obećanja da će oni i svi njihovi ubuduće raditi bez provizije, isključivo i jedino za opće dobro napaćene nacije. Po potrebi, osobno ili preko svojih trbuhozboraca, napadnu protivnički tabor, udare ispod pojasa i onda se uljudno ispričavaju, jer svi su oni Europljani, daleko od Balkana, Bože moj. Wannabe lideri s lijeva (Darinko Kosor, Dragutin Lesar) i s desna (Ruža Tomašić, Daniel Srb,…) pokušavaju oponašati one koje ruše umjesto da iziđu iz uskog kruga desperadosa koji ih, poglavito ove zdesna, potiču na centripetalnost političkih krugova u kojima bi se svatko od njih trebao predstaviti kao ‘ujedinitelj’, jedini ispravni, veleumni i nesebični vođa nove političke snage. A svi koji ne prihvate njegov ili njezin poziv se imaju proglasiti izdajicama roda svog, sebičnjacima koji se bore isključivo za sebe i svoj mandat u Saboru, prikrivenim ‘igračima’ HDZ-a, Karamarkovim, Jadrankinim, Šeksovim ili Milanovićevim satelitima. A obični svirači, vozači, konobari, pjevači i zabavljači, obavještajci iz podzemlja i nadzemlja – još nikako shvatiti koji ‘pravaški kišobran’ i čija ‘krošnja hrasta’ je bolja zaštita od crveno-plavo-žute alijanse. Čak ni ankete, ma kakve i ma čije bile, ne prepoznaju nikakav narodni Savez kadar potući odnarođenu Alijansu. Sve inicijative koje su se u tom pravcu pokušale profilirati zadnjih pola godine, od Hrasta do Srbovog pa Ružinog Kišobrana, preko Bušićevog Hrvatskog Plamena i na koncu Sačićevog Hrvatskog Saveza, bile su i, čini se, još uvijek jesu lagan plijen iskusnim protuobavještajcima, čuvarima SDP-EU-HDZ poretka.
Osim, ako! Osim ako Srb i Đapić, Keleminec i Vekić, Miljak i Podrug, Ruža i Ćorić, Sačić i Jurčević, Dodig, Šibl i Bušić, Tuđman, Hitrec i Ostojić, Relković i Knezović ne priznaju osobu izvan njihova kruga kao neupitni autoritet koji će imati pravo presjeći gordijski čvor eventualnih programskih razlika, koji će nositi sve liste i odrediti prvih pet na listi svake izborne jedinice i koji će na koncu, ne i najmanje važno, znati i moći parirati Jadranki i Zoranu kao višestruko bolji budući premijer hrvatske, uistinu hrvatske Vlade. Takva osoba jamačno postoji! I voljna je upustiti se u avanturu i zbog same Hrvatske i radi Hrvata u BiH i radi onih rasutih po svijetu, kako bismo konačno imali jasnoću ciljeva i zajedništvo kao početkom devedesetih. Uz dužno poštovanje svih i svakog pojedinačno, nek se javno izjasne svi (ne)spomenuti nositelji ‘kišobrana’ jesu li voljni pobijediti, hoće(mo) li se ujediniti ili će(mo) se nastaviti ujedati kao nedozreli politički marginalci o kojima povijest neće zabilježiti ni slovo. Inače, sve njihove igre i pokušaji privida koji žele stvoriti kod birača kako su upravo oni i jedino oni veliki ujedinitelji – bit će od birača, pa i od njihova vlastitog stranačkog članstva prepoznati i primjereno kažnjeni ignoriranjem na dan izbora. Ostat će zapamćeni kao nekoć Budiša, zbog novog povratka recikliranih komunista na vlast.
Znamo mi i sad, bolje od ministra Milinovića, zašto ne glasovati za HDZ. Imamo za to tisuću i jedan razlog. Ako HDZ vodi jednako kao i SDP u EU bezdan, i ako su toga svjesni u vodstvima HSP-a, HS-e, AHSP-a, HČSP-a, HSP AS, Hrasta, OS-e, HDSSB-a i Saveza za Hrvatsku, poštedjet će nas jeftine demagogije i umjesto ‘spin-kišobrana’, pristat će na zajedničku bljesak-kampanju pa ćemo, uz argumente protiv aktualnih političkih elita, dobiti i argument ZA novu, drugu i drugačiju, socijalno pravednu i nacionalno osjetljivu, ponosnu Hrvatsku. Samo tako ćemo djeci i unucima prenijeti baklju ovog pobjedničkog naraštaja.
