“Bilo mi je nelagodno kad bi mi ljudi postavljali pitanja o mom porijeklu, budući da, o povijesti svog porijekla, od pradjeda pa unatrag, ništa nisam znao. Tako svoj motiv istraživanja, prvo svog, a zatim cijelog obiteljskog stabla Raspudića”, objašnjava Krešo Raspudić, autor knjige “Rodoslovlje Raspudića”, koja je nedavno ugledala svjetlo dana. I da se knjiga objavi pomogli su Raspudići: Alen, Ivan, Ivica, Marin i Ilija Raspudić i predgovor za knjigu je pisao Raspudić: dr. sc. Nino Raspudić, kojeg mnogi znaju kao oštrog komentatora naše stvarnosti, inače asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suizdavač knjige je Naklada Alfa d.o.o. Mostar.
Knjiga tvrdih korica na 210 stranica, iako govori o porijeklu prezimena Raspudić, zanimljiva je kao poticaj i drugima za istraživanje svoga porijekla, jer mnogi će prepoznati motive koje su naveli autora da istraži svoje porijeklo i objavi ovu knjigu.
Krešo Raspudić u nju je uložio godine i godine istraživanja, listanja i čitanja tisuća stranica crkvenih i drugih knjiga i dokumenata, od matičnih knjiga nekoliko župa Hercegovine (Gradnići, Ploče-Tepčići, Čitluk, Čerin, Grljevići, Mostar, Konjic, Ričice, Šćit, Ljuti Dolac), nekoliko knjiga, do istraživanja u Dubrovačkom gradskom arhivu i arhivima u Zaostrogu, Sinju i Mostaru.
Gdje će sve, i na koliki posao, namjeriti istraživanje porijekla starog hrvatskog roda, ni sam autor ni sanjati nije mogao, a pitanje je, da je na samom početku znao, koliko ga zahtjevan i opsežan posao čeka, bi li se u njega uopće upustio.
No, kada se već odlučio i kad ga je ‘istraživački crv’ toliko obuzeo, Krešo Raspudić nije odustajao, pa ni onda kada mu je uslijed ratnih događanja zapaljena kuća, a vatrena stihija progutala sve ono što je godinama brižljivo bio prikupio.
Prikupljeni podaci nestali su u vatri, no to ga nije obeshrabrilo: krenuo je ispočetka i barem je, kaže, znao odakle će krenuti. A evo kako je sve počelo.
“Rođen sam 18. kolovoza 1943. u Tepčićima, općina Čitluk, od oca Jure Raspudića i majke Mare r. Zubac. Još kao vrlo mlad slušao sam razne priče o našem porijeklu. Moja baka Pera znala je reći kako smo mi porijeklom Rusi, došli odnekud iza Karpata. Budući da su mi otac i djed nestali u Drugom svjetskom ratu, o svom podrijetlu nisam imao od koga doznati više od onoga što mi je prenijela baka Pera, no ni ona mi nije znala puno toga objasniti. Često su ljudi znali pitati imamo li mi Raspudići nekakvu rodbinsku vezu s popom Raspućinom. Tu sam povezanost negirao, ali svoje stajalište nisam ničim mogao dokazati niti opovrgnuti, pa sam se osjećao u najmanju ruku neugodno”, objašnjava za Dnevni list Krešo Raspudić.
Kontaktirajući s ostalim Raspudićima, doznao je da su i njih povezivali s Raspućinima, što ga je dodatno potaknulo da istraži vlastito porijeklo. Želju za istraživanjem još je više pojačala još jedna epizoda iz njegova života.
“Za vrijeme dok sam živio u Belgiji, imao sam prijatelja Emila Sandersa, koji je radio u matičnom uredu. Često bi dobio upite s raznih strana svijeta da pronađe podatke u matičnim knjigama iz 1400-ih ili 1600-ih godina, što me nagnalo da se zapitam što je to sa mnom pa o svojima i svom porijeklu ne znam ni sto godina unatrag”, kaže Krešo Raspudić.
Osamdesetih godina se vratio u Mostar i odmah počeo istraživati. Prikupio je dosta podataka, koje je, sve do jednog, progutala vatra početkom 1990-ih, kada mu je u Domovinskom ratu zapaljena kuća.
“Tada sam, u trenutku borbe za preživljavanje, obećao sam sebi, kako ću, ako ikada ponovno stanem na noge, to istraživanje ponovno započeti i kad-tad završiti”. Prije oko šest godina ponovno je krenuo u istraživanje, koje mu je olakšao i napredak tehnologije i lakši način komuniciranja.
“Ako me pitate je li mi bilo teško doći do svih tih podataka, vjerujte mi da jest”, kaže iskreno. I on je, što je svima nama blisko i dobro poznato, nailazio na nerazumijevanje ljudi koji su mu onemogućavali da dođe do njemu potrebnih podataka; bilo je i onih koji su ga smatrali i čudakom, pa ga, kao istražitelji, pitali što će mu ti podaci. U takvim je trenucima pomišljao na odustajanje od svoje nakane, ali na svu sreću, kao i u svemu u životu, bilo je i onih ljudi, koji su bili spremni podržati ga, tako da je na kraju, uz mnogo uloženog vremena i truda, i mnogo dobre volje, ipak uspio doći do cilja i okončati svoje dugogodišnje istraživanje.
Najviše je podataka pronašao u crkvenim matičnim knjigama, a autor posebno zahvaljuje fra Robertu Joliću, koji je doktorirao na matičnim knjigama, i koji ga je uputio kako ih koristiti. Ni iz njih nije bilo lako iščitati podatke, objašnjava autor knjige, jer su do 1900. pisane latinskim jezikom, ponekad i bosančicom.
“Ova knjiga pisana je s najboljim namjerama, kako sadašnja, a i buduća pokoljenja Raspudića ne bi osjećala nelagodu kada ih netko upita tko su i odakle su, a dokumenti podastrti u ovoj knjizi kazuju da mogu biti ponosni na svoje porijeklo”, kaže autor.
Njegova knjiga možda će potaknuti još neke da istraže porijeklo svoga prezimena, da vide tko su i odakle su.
{xtypo_rounded2}
Kad mi je Krešo Raspudić pokazao rezultate svog višegodišnjeg istraživanja rodoslovlja Raspudića i rekao mi kako namjerava objaviti knjigu, najmanje što sam mu u znak zahvalnosti, kao Raspudić Raspudiću, mogao obećati bilo je napisati ovaj skroman predgovor. Bio sam dirnut entuzijazmom i golemom količinom rada, strpljenja, diplomatičnosti i poniznosti koji je godinama ulagao prekapajući po matičnim knjigama u župama diljem BiH i Hrvatske, komunicirajući s arhivima u Dubrovniku i Mostaru, zovući i pišući poznatim i nepoznatim Raspudićima, ne bi li što potpunije složio mozaik našeg roda ili kako ga on voli nazivati „plemena“. Premda amater, pokazao je začuđujuću metodološku strogost i preciznost, ne prepuštajući se fantazijama i nekritičnim dodavanjima koja se često nalaze kod rada na rodoslovljima, već se oslanjao isključivo na dokumente, ostavljajući nedokumentirane praznine u našem rodoslovlju interpretacijama čitatelja, a možda i nadopunama nekih budućih istraživača.
Prije ovog istraživanja o porijeklu vlastite obitelji sam znao tek ponešto. Iz istraživanja Nikole Mandića znao sam da su Raspudići stari hrvatski rod koji vuče porijeklo od znamenite obitelji Pribilovića. Iz obiteljske predaje načuo sam da moj ogranak Raspudića, koje nazivaju Ilići i žive na Tepčićima, vuku podrijetlo iz susjednog Dobrog Sela. No, nisam znao ni po kojem nas Iliji zovu tako, niti je li se i kada taj prelazak iz Dobrog Sela dogodio. Znao sam za Raspudiće u Lipnu, no nisam znao jesmo li u dalekoj rodbinskoj vezi.
Zahvaljujući istraživanju Kreše Raspudića kockice su se slagale jedna za drugom. Ne samo da sam saznao da je rodonačelnik Raspudića-Ilića pradjed mog djeda Iljia Raspudić (r. 1791.) od oca Ilije (r. 1752.) i majke Kate r. Bulić, koji je prešao s Dobrog Sela na Tepčiće, već sada točno znam da se nastanio na Tepčićima između 1824., kada mu je rođen sin Nikola čije je rođenje zabilježeno na Dobrom Selu, i 1826. kada mu se sljedeće dijete, kći Marta, rodila na Tepčićima. Navodim ovo kao mali primjer precizno dokumentiranog objašnjenja nečega što je do jučer bila samo maglovita predaja, ako ne i potpuna nepoznanica, a što će slaganjem mozaika vlastitog porijekla uz pomoć podataka sakupljenih u ovoj knjizi, iskusiti i brojni drugi Raspudići. Po muškoj liniji, zahvaljujući ovom istraživanju, možemo sklopiti kompletno stablo sve do Grge Raspudića, zadnjeg do kojeg se preko turskih poreznih knjiga dopire, a koji je rođen oko 1615. godine od oca Jakova u našoj matici na Dobrom Selu (lat. Bonavilla).
Iz dubrovačkih spisa, čije preslike imamo u ovoj knjizi, iskrsavaju neka davna imena – od Rakovca Pribilovića- Raspudića, u čijem se testamentu iz 15. travnja 1429. godine prvi put spominje prezime Raspudić, kao novo ime jedne grane Pribilovića, do vojvode Vukasa Raspudića i njegovog sina Radosava koji se spominje u dokumentima iz sredine 15. stoljeća, što svjedoči o drevnoj prisutnosti naše obitelji u južnoj Hercegovini i o važnoj ulozi koju je imala na srednjovjekovnom Trgu Drijeva sve do prodora Turaka i povlačenja na imanje na Dobrom Selu.
Svijest o vlastitom porijeklu važna je, ne samo za razumijevanje sadašnjosti, već i kao zalog za budućnost. U tom smislu je Krešo Raspudić ovim golemim poslom zadužio sve svoje prezimenjake. Nadam se da će ova knjiga pomoći u boljem povezivanju diljem svijeta rasutih ogranaka jednog starog roda i da ćemo se barem na Dan Raspudića, 15. travnja 2029., na šestotu godišnjicu prvog spominjanja novog, do danas nepromijenjenog prezimena, u što većem broju okupiti u starom kraju, u matici na Dobrom Selu, na grobu vojvode Stipana Pribilovića ili na mjestu gdje su na nekadašnjem Trgu Drijeva razmjeravali robu i trgovali naši preci.