Današnje nam evanđelje, nakon prošlotjedne prispodobe o sijaču, donosi prvo prispodobu o žitu i kukolju, pa onda dvije kraće prispodobe o gorušičinu sjemenu i o kvascu. Iako se sve tri parabole razlikuju i oblikom i sadržajem, one zajednički ilustriraju Božji modus operandi, Božji način djelovanja koji nikad nećemo moći u potpunosti razumjeti.
Isus nam u tri metaforičke slike govori o Božjem kraljevstvu ili, kako ga Matej naziva, Nebeskom kraljevstvu. Prva se slika o kukolju gradi na suprotnostima između ljudi, njihova mentaliteta pa čak i poimanja vremena. U metaforičkom vrtu istovremeno rastu i pšenica (dobro) i kukolj (zlo). Kukolj nije Božje djelo, ali Bog ga ipak tolerira i omogućava mu rast. Priča o kukolju uči nas, dakle, toleranciji. Druga slika je slika malešnog zrnca gorušice koje izrasta u veliko stablo dok nas Isus trećom slikom kvasca poučava kako Božje kraljevstvo raste iz malih i neznatnih stvari, koje, s Božjim blagoslovom, imaju snažno djelovanje.
Isus je s ove tri prispodobe izvanredno skicirao stanje Crkve u svijetu. Glavni subjekt ovih prispodoba nisu ni sjeme ni kukolj ni kvasac nego Božja strpljivost i ljudska nada. Danas čitamo dramu Božjeg kraljevstva, ali zaogrnutu prirodnim slikama. Učenici su shvatili parabole o kvascu i gorušičinu sjemenu, ali parabola o žitu i kukolju ostala im je neshvatljiva. Ova drama opisana u paraboli o žitu i kukolju predstavlja povijest (i sadašnjost) Crkve. Skandali koji dan-danas potresaju Crkvu trebali bi nas žalostiti, ali ne i iznenaditi. Crkva je sveta, ali je sastavljena od ljudi, grešnika. Ali Bog daje svima mogućnost rasta: dobrima, mogućnost da ostanu dobri, a zlima, mogućnost da obrate. Upravo zbog toga što uviđamo da je Bog strpljiv, trebamo više razumjeti sredinu u kojoj se nalazimo i biti manje zahtjevni prema onima koji nisu dobri onoliko koliko bi(smo) željeli. On svima pruža priliku za promjenu. Isto onako kako je i nama mnogo puta pružio. Tko god želi biti ne samo dobar nego i bolji, mora imati strpljenja prvo sa samim sobom, te onda i s ljudima oko sebe. Granična crta zla ne prolazi kroz imaginarne skupine ljudi nego kroz srce svakog čovjeka Svatko može pogriješiti. Čovjek istovremeno proizvodi i pšenicu i kukolj.
Isus nam zatim u dvostrukoj paraboli o gorušičinu zrnu i kvascu pruža nadu. Beznačajno sjeme kao što je ono gorušičino ili malo kvasca malo proizvesti neočekivane rezultate.
Prispodobe o gorušičinu sjemenu i kvascu povezane su zato što su i jedna i druga satirične u svojoj biti te na različite načine vode do istog zaključka. Gorušičino je sjeme zaista malešno. No, ne bi bilo loše uzeti u obzir činjenicu da je gorušičino sjeme u prvom stoljeću našeg vremena bilo jako omraženo u Palestini. Ako bi se kojim slučajem gorušičino sjeme našlo u zemlji nekog palestinskog ratara, ono bi zaista izraslo u veliko stablo, ali bi pritom onemogućilo rast onih biljaka koje je ratar zasadio. Gorušicu je bilo jako teško iskorijeniti te je predstavljala velik problem ratarima Isusova vremena. Gorušičino sjeme predstavlja satiričnu sliku prve Crkve. Crkveni povjesničari svjedoče kako se prve generacije kršćana nisu infiltrirale u Rimsko carstvo na tradicionalno ofenzivan način koristeći silu. Oni su, naime, ušli u Rim na stražnja i služanjska vrata. Ljubavlju i dobrotom osvajali su kuću po kuću. I koliko je god rimska politika nastojala progonima i nasiljem iskorijeniti omraženi Isusov pokret, toliko je mala zajednica rasla i jačala. Baš kao i gorušičino sjeme…
Satirična narav parabole o kvascu dolazi iz činjenice da je slika kvasca u Novom zavjetu često korištena da bi ilustrirala negativan aspekt puta vjere (Mt 16, 12; Mk 8, 15; Lk 12, 1). Tu bismo novozavjetnu sliku kvasca danas mogli usporediti sa slikom jedne trule jabuke koja pokvari sve ostale jabuke na gomili. Satirična strana ovih dviju parabola podsjeća nas na obrnutu evanđeosku logiku: Bog u svoje Kraljevstvo prvo poziva one na prvi pogled beznačajne i upropaštene ljude s društvene margine.
Kvasac nečujno počinje djelovati iznutra i potpuno prožima tijesto sve dok ga svega ne obuhvati i ne preobrazi. Posrijedi je čudo nečujna i strpljiva sazrijevanja, pri čemu je odlučujuće samo jedno: naša vjera da je na djelu sam Bog, neovisno o tome primjećujemo li stope njegove prisutnosti među nama ili nam se možda čini kako nas je prepustio nasilnicima ovog svijeta. Ljudima je nemoguće uočiti sve okolnosti, proniknuti u dubine ljudskog srca, izmjeriti ljudsku nevolju i patnju i tek onda pravedan sud. Svaki oblik nestrpljiva ponašanja, a pogotovo sile, znak je kako smo se u svome pouzdanju u Gospodina pokolebali i krenuli krivim putem.
Isus svoj navještaj završava efikasnim riječima: „Tko ima uši, neka čuje!“ Kad čovjek više puta čuje jedne te iste riječi, navikne se na njih i predvidi njihov smisao. Uzima ih zdravo za gotovo. Ako želimo zaista živjeti ono što slušamo / govorimo, potrebno je svakodnevno sukobljavati vlastitu egzistenciju s Isusovom riječju. Isusa namjera nije bila zabaviti svoje slušatelje nego ih potaknuti na promjenu.