Sjećam se jedne propovijedi od prije nekoliko godina sa svete mise na Humcu. Mislim da je bila devetnica sv. Anti, pa se zato ne sjećam tko je govorio, ali jedna mi se rečenica dobro urezala u sjećanje. Glasila je otprilike ovako: „Mi Hrvati, došli smo prije 13 stoljeća na ova područja, potisnuvši starosjedioce, i prihvativši ovu zemlju kao svoju, branili smo je, ostali smo na njoj i sačuvat ćemo je zauvijek…“.
Zanimalo me, jesu li možda i ti starosjedioci slično razmišljali, pa i u tom pogledu, koliko je sebično prisvajati nešto svojim, što smo jednom dobili i što će ostati poslije nas. Što je s onim zemljama koje smo napustili? Jesmo li se prije kleli da ćemo i njih čuvati? Naravno, nije apsolutno točno da su Hrvati došli tada i tad. Genetski je dokazano da tek manjim udjelom potječemo od takozvanih pridošlih Slavena, a većim od starosjedioca, zvali ih mi Ilirima, Huritima, ili po nazivu tog genotipa – dinaroarijcima.. Ako smo kršćani, onda bi nam pripadnost Bogu i Crkvi trebala biti iznad etničke i nacionalne pripadnosti. Jedna je sveta i nepromjenjiva domovina, a to je Krist, iza toga dolazi obitelj, a na trećem je mjestu dom. I to je ona hijerarhija vrijednosti koja čini čovjekov identitet potpunim – Bog, obitelj, domovina.
Hrvati Bosne i Hercegovine čitav svijet naseliše sebe raseliše. Pogotovo naseliše prostore današnje Republike Hrvatske. I sad je pitanje trebaju li osjećati tu državu kao svoju domovinu ili se vratiti tamo gdje su korijeni i pokušati promijeniti teško stanje. Činjenica je da su neki prostori izgubljeni u nepovrat. Neke kuće su srušene, neka sela, neke regije, sve je to sada u rukama onih koji imaju neke druge zajedničke nazivnike. Bilo da govorimo o dalekoj prošlosti i o prostorima iza Karpata ili o bliskoj prošlosti i srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini gdje je Hrvata sve manje i manje.
Gdje god da te život nosi uvik moraš znati tko si. Mijenja se i identitet. Na primjer: umjesto uvik sada se kaže uvijek. Nije više biti Hrvat kao što je nekad bilo. Dukljanski Hrvati danas su Crnogorci. Velik broj bosanskih Hrvata prihvatio je islam i postao Bošnjacima. Određen broj vojvođanskih Hrvata izjašnjavaju se samo kao Bunjevci. Hercegovački Hrvati, kao i bosanski Hrvati katoličke vjere, drže se još uvijek Hrvatima. Kao svojevrsna ekspozitura Hrvata Republike Hrvatske, kao najmalobrojniji narod Bosne i Hercegovine, oni su vreća za šutanje, koja svima ponekad dobro dođe da bi mogli na nekoga izbaciti sve frustracije. Ponekad se netko sažali nad njima, napiše neki članak, izjavi neku povijesnu rečenicu o teritorijalnoj ravnopravnosti i trećem entitetu, ali sve ostane onako kako je bilo na početku, bez ikakvih naznaka za boljim vremenima.
Rijetko tko će ostati ondje gdje nema budućnosti, gdje ne može osigurati egzistenciju svojoj obitelji i sebi. Hrvati su radišan narod i gdje god taj ode u svijet, ondje gdje može neopterećen svojom narodnosnom pripadnošću uspjeti, tu zbilja i postigne rezultate. Kad bi se u Bosni i Hercegovini zanemario narodnosni paritet, hrvatsko ime nestalo bi s tih područja, logikom nadjačavanja brojnijih. U čemu je onda rješenje? U zaokruživanju teritorija i mirnom razdruženju? Zašto ne? Knin je nekad bio hrvatski, pa jedno vrijeme nije bio, pa sad opet jest. Prije stoljeća sedmog nisu tu bili ni Hrvati ni Srbi, nego netko treći.
Kad čovjek shvati da ima budućnost samo ondje gdje će moći slobodno ispovijedati svoju vjeru, gdje će moći svojoj obitelji osigurati materijalnu egzistenciju i miran život, zajedno s drugim pripadnicima svojeg naroda, ondje će doći i ondje će se zadržati i shvatiti da je to njegova domovina. Što prije to Hrvati Bosne i Hercegovine shvate, to će zadržati više dijelova BiH. Ti dijelovi moraju se uokviriti u treći entitet s mogućnošću odcjepljenja. Glavni grad mora biti Mostar.
Ako je nekome važnija zemlja od vjere i materijalne egzistencije, ili još bolje ako misli da to dvoje može sačuvati i tamo gdje je sada, onda neka ostane izvan tog entiteta, ali 90% Hrvata koji bi ulazili u taj entitet, ne smiju biti taoci te manjine. Ako su naši predci mogli iz Azije doći na Balkan, zbog povoljnijih uvjeta ovdje, zašto se ne bi i danas ljudi selili svojevoljno ako misle da će im to omogućiti sretnu budućnost. Hrvati, ne budite robovi zemlje, katolici ne budite robovi zemlje. Vaše mjesto je s Hrvatima, vaše mjesto je s katolicima. Ali ne u Zagrebu, nego u Trećem Entitetu. Ne čekajmo da nam ga dadne Sarajevo, Zagreb, Brisel ili Washington. Napravimo ga MI SAMI, ili što bi neki rekli SINN FEIN!
Ante Boras | jabuka.tv