Počeo sam vjerovati u vremenske prognoze. Najprije označiše koliko će dana biti lijepo vrijeme, zatim rekoše da će taj i taj dan doći do pogoršanja, a onda opet označiše nastavak ljepših dana. I bi tako. Svaka čast.
A vrhunac pogoršanja, barem na Širokom Brijegu, bi kad su neki političari došli položiti vijenac na sklonište gdje je 1945. ubijeno i spaljeno 12 hercegovačkih franjevaca. Padalo je, puhalo, jednostavno nevrijeme neuobičajeno za ovo doba godine. Nemam pojma jesu li se i pomolili ili što drugo izgovorili, ali saznadoh da nisu svraćali u samostan i u crkvu, kao i to da je na vijencu pisalo »Nevinim žrtvama«. Kad sam ga htio pogledati i uslikati, njega više tamo nije bilo i tek mnogo kasnije, zahvaljujući internetu, saznah kamo je završio.
Da, stvarno, ti franjevci, kao i drugi, te mnoštvo puka poubijani su iz mržnje prema vjeri i slobodi hrvatskog naroda za slobodom. Komunistička partija, koja je to učinila, nikada se za to nije ispričala. Ne učini to ni njezina nasljednica, SDP, s obje strane granice. A sada jedan od njihovih položi taj vijenac. Bio bi to znatan skok naprijed da nema prijepora oko uspostave vlasti koju obnaša. Radi se o tzv. Federaciji BiH. Provedeni Opći izbori i nastade rusvaj. Kažu da se ne zna tko je zapravo izborni pobjednik. Na stranu što svjedoče nepotkupljive matematičke brojke. Predstavnici nasljednice komunističke partije i tzv. Međunarodne zajednice rekoše da je to… Pa nam počeše tumačiti te brojke i ta slova. Mi nikako shvatiti. Netko da sve to ubrza stavi eksplozivnu napravu pod vozilo jednog hrvatskog političkog predstavnika, tamo u Zenici. Uzhodaše se, kao, neke službe, tajne i javne, pojačane opet predstavnicima tzv. Međunarodne zajednice, ali od svega ništa, kao i mnogo puta do sada. Rade kao vozilo pri praznom hodu. Nikad smjesta. Neki naši ih i nadalje slijede, jer žele biti moćni. »Mućnite glavom«, rekao bi dobri naš puk koji zna što hoće.
Glavom je izgleda mućnuo Ivan Zvonimir Čičak. Što sve nije prošao u svome razvoju?! Uhićivali ga, odnosno hapsili, za vrijeme Hrvatskog proljeća, devedesetih godina prošlog stoljeća naveliko je hrvatovao pa je postrojavao dečke u crnom ovdje na Širokom Brijegu, nakon toga svojim izjavama i pisanjem sipao sol na otvorenu hrvatsku ranu, pa se onda opet malo poboljšavao, da bi ovih dana u dugom razgovoru s Andrijom Tunjićem u Vijencu između ostaloga rekao da komunistički klan u današnjoj Hrvatskoj vlada pravosuđem te da javna glasila vode djeca oficira JNA, UDBE i KOS-a. Da u sve ne upetlja i Tuđmana, bio bi to izvrstan razgovor. Ali, doći će vrijeme da i o njemu promijeni ploču.
Gdje su stali Čičak i neki drugi, nastavljaju oni. Najavljen je književni festival u Užicu. Stižu pisci iz BiH, Hrvatske i Srbije. Zamirisalo mi to odmah na Jugu u malom, pa mi se nije dalo čitati iako su mi u oči upala neka jugoška imena dok sam sklanjao pogled sa zaslona računala.
Ne treba biti naivan i pomisliti da to nije važno. Velikosrpska namisao smisli uvrstiti hrvatsku književnost Dubrovnika i Boke Kotorske u svoju. Podrazumijeva se da će ih poduprijeti i tzv. Međunarodna zajednica, ta na njihov nagovor krenuli su i u rat, kamoli ne bi u nešto ovakvo. Misle da bi to mogao biti put u neko novo udruživanje gdje bi glavni bio onaj tko bolje sluša. A Hrvatima se to ne da, pa prema tome… Nešto od svega pokušalo se odraditi ovih dana i po ulicama hrvatskih gradova. Ministar Karamarko spomenu istraživanje komunističkih zločina i određeni ljudi počeše se kotrljati ulicama. Rekoše da je to Facebook naraštaj, svjetlo demokracije. Raspuhivali su taj balon da bi se na kraju neslavno ispuhao. Bit će tako i s komunizmom u cijelosti. Kako objašnjava psiholog Alen Peruško, tu bratiju najprije odbaciše radnici na Zapadu. Razočarani, komunisti se okrenuše homoseksualcima, lezbijkama, feministicama… Traje to do danas, dokle, ovisi i od nas.
Herceg Bosna se davno odrekla Marksovih trabunjanja pa su je zato gnjavili kroz povijest. Ali je izdržala. Sad su ponovno navalili na nju, izdržat će ona i to. Naučila je razlikovati moćnike i »moćnike«. S onim pravima nastoji graditi bolje sutra, a od onih drugih se odmaknuti. Zapadni probisvijeti to nikako shvatiti. Pa bi nas uporno htjeli preodgojiti. Žao mi je, ali ne će ići.
Ovdje ću stati. Poslušati mi je presudu našim generalima. Iako ona ništa ne će promijeniti u mom odnosu prema njima, bilo kakva da bila, najmanje što mogu učiniti jest biti u ovom trenutku s njima. Naravno da sam se prije molio za njih, a i za nas da nam Bog oprosti što smo i mi bacili svoj kamen. Glasovali smo više puta za one kojima do naših generala nije stalo. I sad nad njima nevinima slušamo presudu.
Eto, prođe i to. Jednostavno: perverzija. Glavnu ulogu odigraše komunisti. Kako to? Na Bleiburgu 1945. Britanci izručiše Hrvate komunistima, sad komunisti izručiše Hrvate Britancima. Dug je vraćen. Sjećamo se, 2000. na izborima pobijedi Račan i njegovi. On odmah, uz pomoć sudruga i današnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, Bljesak i Oluju izruči Haagu unatoč drukčijoj odredbi Hrvatskog državnog sabora, kojeg ista bratija uskrati za ono »državni«. Nakon toga stari udbaški doušnici, kako procuri u posljednje vrijeme, Mesić i Sanader obaviše što je trebalo obaviti. I presuda bi proglašena, jer je napisana već davno.
Gledam svoje odličje za Oluju. Unatoč svemu sada mi je još draže. Da je sve bilo kukavština, ne bi se tako oni na nju oborili.
Moćniče, koji sve ovo smisli i provede, stići će te suza nevinih ljudi. Upravo si posijao novo zlo sjeme na ovim prostorima. Jasenovac se izlizao, sada ti treba Oluja. Cerekaš se znajući da se Hrvati i Srbi nikada oko nje ne će složiti. Ali, mućni glavom, o tebi se ipak radi. Mi ćemo još jači izići iz svega, kao ono Isus na Uskrs.
Miljenko Stojić | hrsvijet.net