Na siromašnom, šturom i oporom hercegovačkom kamenjaru pod toplinom i svjetlom našeg sunca, nicali su i stasali generacijama i stoljećima uvijek novi velikani vjere i svog naroda. Imamo među njima i ozbiljnih kandidata za čast oltara: upoznajmo lik Sluge Božjeg Petra Barbarića o kome se, izgleda, svugdje više govori i piše nego kod nas!
Razumljivo. “Prorok je bez časti jedino u svom zavičaju…!”-reče Gospodin o sebi i svim prorocima!
Kratko o kratkom životnom toku
Godinu dana prije velikog Hercegovačkog ustanka protiv Turaka, 1874. rodio se u selu Siljevište, župa Klobuk, kotar/općina Ljubuški Anti Barbariću sin Petar — Pero. U rodnom selu je mališan proveo svoje djetinjstvo; kao i svaki dječarac njegova sela: u igri i čuvanju ovaca i koza po našem kamenjaru. Kad je 1886. otvorena u Veljacima pučka škola 12-godišnji Petar je bio jedan od prvih njezinih polaznika, a završio ju je s izvrsnim uspjehom 1888. god. Te godine ga otac kao trgovačkog naučnika zapošljava kod prijatelja, trgovca Ante Babića, u Vitini.
Ravnatelj nadbiskupskog sjemeništa iz Travnika uputio je 1889. god. seoskim učiteljima proglas da preporuče darovitijim đacima školovanje za svećenički poziv u ovom sjemeništu. Petrov učitelj je sve uložio da Petru osigura mjesto. Uspio je: iste godine je Petar doputovao u Travnik. Uz kraće razdoblje školskih praznika, tu će mu biti pravi dom.
Hercegovačka mladica, nikla i grijana suncem, presađena u hladnu centralnu Bosnu nije se primila: premda stasit mladić (visine 2,07m!) prebrzo je počeo venuti, nije ga moglo spasiti ni najstručnije liječenje, pa čak ni ono u rodnom kraju. Umro je 1897. u jeku mladosti, u 24-toj godini života.
24 – godišnji velikan?
Zar je moguće i sa 24 godine života, tek na pragu pravog dozrijevanja, svratiti pozornost na se i pribaviti sebi veliko ime? — “Onome koji korisno upotrijebi život, ne može on biti nego dug!” – rekao je antički mudrac Seneka. Potvrdio je to i Petar Barbarić kome kratkoća života nije bila zapreka da postane velikan. Stigao je to ostvariti u nepunih 24 godine života, stigao jer je prerano počeo! – Što drugo reći o dječaku koji u djetinjstvu postade uzdah mnogih majki nad svojom djecom: “Zašto mi nisi k’o Katin Pero!”, o dječaku koji pristaje na igru s kolegama tek nakon što krunicu izmole… koji trpi od kolega što ne pristaje s njima u štetu,a nitko ne bi znao. Što drugo reći o mladiću pametnijem i razvijenijem od kolega koji započinje seoska sijela najprije molitvom… koji u korizmeno vrijeme organizira pjevanje crkvenih pjesama na sijelu, bdije nad sobom i onima na koje bi mogao utjecati? Što drugo reći o mladom kršćaninu do dubina oduševljenu u svojoj vjeri, do te mjere da mu je radost proučavati katekizme, kolegama držati lekcije iz vjeronauka… U vrlo kratkom vremenskom roku stječe povjerenje gazde, postavlja ga za predvoditelja radnje s namjerom da ga posini!
Znamo da se čovjek ne rada kao svetac pa lako zaključujemo: korijene njegove veličine treba potražiti u krugu obitelju. Tu na prvom koraku uviđamo da se nismo prevarili. Malo je tko u Petrovu rodnom kraju ostavio tako lijepu i trajnu uspomenu kao njegov otac Ante. Uz ono nad-prosječno poštenje koje su gajili ljudi ovog kraja oduvijek,Ante se u mladosti dodatno školovao u pravednosti i ljudskosti službujući kao đak kod župnika gdje se i opismenio. To mu je pomoglo da se višestruko izdigne iznad svojih susjeda. Uvidjevši u njemu inteligentna i poštena čovjeka, begovi ga Kapetanovići postaviše svojim subašom. Uspjelo je Anti ono što skoro nikome nije ni prije ni poslije njega: udovoljiti i begovima i raji! Kod begova je imao toliki ugled da je mogao podići zajam u velikom iznosu, a onda je njime pomagao najugroženije suseljane bez ikakve nadoknade. Zbog toga mu kasnije natovariše na leđa tešku odgovornost seoskog kneza. Kao nitko prije ni poslije: ono što mu je kao knezu pripadalo dijelio je suseljanima. I od svog nasljedstva rado je davao u zajam, a onda djecu zaklinjao: “Ako sami donesu, uzmite”, a ni od koga drugoga ne tražite! Uz sve dužnosti i poslove našao je vremena da osobno djeci čita katekizam i da ih uči molitve.
Roditeljska kuća Petrove majke Kate Tolj bila je glavno uporište svim župnicima. Kata je imala sreću da se u djetinjstvu opismeni što je onda bila prava rijetkost. Uočila je njezinu vrijednost tena bega Kapetanovića, unajmila je za bližu pomoćnicu. Tu je naučila mnoge vještine koje je rado učila ostale suseljanke. Osobno nije znala što je siromaštvo, ali je do te mjere voljela siromahe da je nazvaše majkom siromaha. Plemenitošću je stekla povjerenje ostalih seljanki i rano postala “savjetovalište”, posebno u odnosima svekrva—nevjesta, jetrva—jetrva… Zanimljivo je koliko je ta žena bez studija psihologije imala odgojnog takta: nikad u ljutnji nije istukla dijete, ali nikada nije zaboravila “obećanje” da će sutra upotrijebiti šibu. I bio je to sutra dan ceremonijal u kome je sve drugo bilo jače i odgojnije od boli šibe!
Uz roditelje imao je Petar još jednog vrijednog odgojitelja: učitelja Tomislava Vuksana. Nije to bio samo učitelj nego daleko više odgojitelj karaktera! Ne zna se čemu je više posvećivao pažnje: školi, disciplini, znanju, molitvi, čistoći, poštenju… Pred djecom je rado molio, učio ih vjeronauk, vodio u crkvu… Dobio je divan nadimak: “Prijatelj naroda”! Iz Travnika mu je jednom zgodom Petar napisao: “Zaista Vam se ne mogu nikada odužiti!”
Petar je, dakle, već u djetinjstvu stekao veliko savršenstvo, pa nas nimalo ne čudi da su od prvog dana izjave njegovih sjemenišnih kolega, profesora i poglavara o njemu nadprosječno pozitivne. Jedan od tih kolega reče: “Odmah prvih dana smo opazili da će daleko uteći pred nama”. Birah su ga za mnoge odgovorne dužnosti i časti u razredu i sjemeništu uopće, a nikad nije pobudio u njima zavist jer je te dužnosti po njihovu sudu zaslužio. Poglavar jamči: “Ne sjećam se da sam ga ikad zatekao odviše uzrujana ili da br se svađao, premda je bio sin kršne Hercegovine”. Priznadoše da je to bio “na svako dobro spremni dječak”, koji je u sebe utkao puno anđeoskog te su pred njim imali neko poštovanje kao pred pravim “ugodnikom Božjim”. Razlog Petrova napredovanja nehotice otkriva sam: “Od svih puteva što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim ide čovjek ispunjavajući točno i savjesno svoje obične dužnosti!” U svećeničkom pozivu vidio je vrhunac potvrde ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku: maštao je o izgaranju u vinogradu Gospodnjem za dobro i spas bližnjeg. Čeznuo je za osobnim posvećenjem Bogu, ali nije zaboravljao bližnjeg. “Osobito neku sklonost osjećam za propovijedanje, ispovijedanje griješnika…..
U tome bih, čini mi se, kao vanjski svećenik više mogao djelovati” — razmišljao je Petar kao i njegov kolega don Marijan Kelava. I za taj svećenički poziv izjavljuje da je spreman “i sto puta umrijeti”. — Uvidjevši da mu bolest nikada neće dopustiti ispunjenje rada u narodu, pred kraj života se odlučuje za osobno savršenstvo, malo vremena prije smrti polaže redovničke zavjete u isusovačkom redu.
Od Emausa’ do praznog groba
Otkrivši u Petru snagu i spremnost za nasljedovanje, rano ga je Gospodin poveo putem svoje čaše: počeo ju je piti u četvrtom razredu sjemeništa. Te ga godine pohodi kušnja poput Jobove: umrla mu je baka, tri sestre i najveći prijatelj na zemlji, majka. I sve u njegovoj odsutnosti! Muški je to podnio, dapače tješi rodbinu, moli oca da mu što prije javi jesu li opremljeni sakramentima…
A Petrovo razapinjanje počelo je onda kad je Gospodinovo svršilo: na dan “Emausa”, tako su đaci zvali svoj prvi veliki proljetni izlet iza Uskrsa. Krenuh su i te 1896. na uobičajeni “Emaus” u bosanske planine. Dan ih je prevario: obećavao je vedrinu i sunce, a sručio je na njih, lagano izletnički odjevene, ledenu kišu i snijeg. Bio je to za Petra, koji je u drugom razredu prebolio upalu podrebrica a u četvrtom upalu pluća,konačni udarac. Razbolio se, nastupilo je vrijeme mučnog liječenja i laganog umiranja, ah i nevjerojatnog rasta duha! U tom se Petar posebno pokazao herojem duha. Skrajnjom snagom se iz kreveta dizao i više pojavom nego riječju tješio oboljele svoje kolege u susjednim sobama. Konačno ga je bolest shrvala da više nije imao snage pisati, pa ni dragom bratu fra Marku… diktirao je svoja pisma, ali je još uvijek smogao snage svake večeri upisati pogreške toga dana!!! — I potrajala je ta Kalvarija punu godinu: završila je u ranim satima Velikog Četvrtka (15. IV) 1897. pa su na Veliki Petak travnički đaci imali u svojoj crkvi uz “Isusov grob” i grob onoga koji mu se svetačkim životom suobličio!
Pokopan je na Veliku Subotu na travničkom groblju. Ne u tamu i osamu: postade taj grob stjecište pobožnosti vjernog puka. I uslijediše brojna uslišanja. Zemni su mu ostaci zbog toga 1935. preneseni i pohranjeni u sjemenišnoj crkvi. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim. U razdoblju 1938-1943. informativni postupak za njegovu beatifikaciju dovršen je u nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu. Nevolje rata zaustavili su daljnji tok procesa. Travničko sjemenište prestalo je postojati, nestalo je Petrovih zemnih ostataka u nepoznatom pravcu, ah ne i njegova štovanja. Tisuće i tisuće se vjernika okuplja svake godine na Petrovdan opet na njegovom praznom grobu. Od 1954. naši su biskupi više puta izražavah Svetom Ocu želju da Petar bude proglašen blaženim, nedavno u posebno svečanoj formi.
Završen dodatni proces za beatifikaciju sluge Božjeg Petra Barbarića
Informativni biskupijski postupak za proglašenje Petra Barbarića blaženim i svetim započeo je još u Sarajevu 1939. a dovršen je bio 1943. Međutim zaustavljen je zbog dolaska komunističkog režima, te oskvrnjivanjem njegova groba i sakrivanjem njegova tijela. Crkva je u tijeku komunističke vladavine bila oduzeta i pretvorena u skladište, a komunističke vlasti su 50-tih godina premjestile tijelo Petra Barbarića iz kripte sjemenišne crkve i nije bilo poznato mjesto njegova groba. Tek 1998. kada je gotovo čudom pronađen lijes s tijelom sluge Božjega Petra Barbarića zakopan na nepristupačnom i neobilježenom mjestu u podrumskim prostorijama vraćene zgrade Travničkog sjemeništa, proces je nastavljen. Trebalo je u tom dodatnom postupku, koji je ovih dana nakon devet godina dovršen, dokazati da je sve do sada postojao u narodu glas svetosti sluge Božjega Petra Barbarića. A to nije bilo teško učiniti jer je sve vrijeme od završetka Drugoga svjetskog rata, unatoč progonima i sprečavanjima od strane komunističkog režima, spomen i štovanje na sl. B. Petra Barbarića bilo u vjerničkom narodu ne samo sačuvano nego je i raslo; tako je sluga Božji, napose u Bosni, uživao i sada još više uživa glas svetosti i štovanje kao malo koji od hrvatskih kandidata oltara. To posebno pokazuju mnogi vjernici, koji u velikom broju dolaze na mise koje se svakoga četvrtak u 11 sati služe u crkvi travničkog sjemeništa gdje se nalazi grob Sluge Božjega. Proces za beatifikaciju sluge Božjega Petra Barbarića sada se nastavlja u Rimu izradom temeljnog dokumenta – Pozicije, kojom se dokazuju njegove herojske kreposti i svetost života. U međuvremenu prikuplja se dokumentacija o čudesnom ozdravljenju Tonija Balića iz Splita koje se dogodilo po zagovoru sl. B. Petra Barbarića. Njegovo će ozdravljenje biti predstavljeno kao čudo u Kauzi sl. B. Petra Barbarića kako se to traži prema crkvenim propisima.
Postoji ozbiljna nada da će se njegovo uzdignuće na oltar zbiti u skoroj budućnosti. Je li na to imalo spremna njegova kršna i draga Hercegovina?
Ivica Puljic, CnaK 8/9’84| IKA.hr