Do prije pola godine mirno smo živjeli u uvjerenju da bi ovo pitanje mogao postavi samo neki potuljeni provokator udobno smješten na platnom popisu ili mračnih sila Svjetske zavjere protiv hrvatske civilizacije, ili engleske diplomacije, a možda i međunarodne zajednice koja kroji nepravedan europski poredak u BiH preko bečkih poslušnika. No pokazalo se da smo bio u dubokoj, nedomoljubnoj zabludi. U ožujku mjesecu ove godine, počele su se rađati prve mutne sumnje u vezi ove naše nesretne greške. Tada su „otkvačeni“ Zvonko Jurišić, Živko Budimir i Jerko Lijanović najžešći izdajnici, stavili potpis za „udbašku“ koaliciju zbog koje su se uznemirile kosti hrvatskih očeva.
Tada je, nazovimo „general“ Budimir, uz ovacije ushićenih protuha i hrvatskih izroda Komšića, Kukića, Markešića, Galića, i ostalih, družeći se s „udbinim“ sinovima počeo učvršćivati jedinstvo istomišljenika – jugonostalgičara, najzad smo konačno shvatili da su za nelegalno imenovanog predsjednika Federacije BiH udbaši ti koji su pozvani da predstavljaju avangardu borbe za jedinstvo hrvatskog naroda u BiH.
Na glasu njegove oštre osude izbornih rezultata i međunarodnih poslušnika angažiranih u „zločinu“ protiv mučeničkog hrvatskog naroda u BiH, ova je progresivna uloga udbaša postala još uočljivija.
I dok gledamo i slušamo sve to, jedna nam se misao neprestano vrti u glavi. Zna li „jugooficir“ Živko Budimir da on za svoje blagorodne ciljeve koristi jednu od tvorevina tipično komunističke subkulture koju je UDBA, u to smo uvjereni, u okviru svog programa razaranja katoličke, pa prema tome i hrvatske samobitnosti, specijalno lukavim metodama proturila u hrvatsku stvarnost. I još mnogo toga je uključeno u ovaj zloćudni program.
Od samozvanog hrvatskog člana predsjedništva BiH Željka Komšića, inače priparnika Armije BiH koja je ubijala Hrvate u Doljanima, Trusini, Grabovici, pa preko antikrista Markešića i Jeleča i moćnih staljinsta i marksista Kukića s kojima vole sjedati naši profesori i političari, pa sve do Jukića, Koraća, Lukića, Pavlovića, Perića i tih istih „udbaša“ , sve je to jednih ruku djelo. Naravno u to spada i ona ružna, čisto udbaška, navika primjene i poštovanja zakona jednakog za sve, kao i čudna sklonost k podjeli i reizboru vlasti, dvije napasti kojima nažalost od ove godine više uspješno ne odolijevamo.
Da su se Budimir, Jurišić i Lijanović pozabavili time da vanjski izgled udbaša usklade s tradicijama izvorno katoličke, hrvatske kulture, sve bi mi bilo kudikamo jasnije. Da su ih na primjer preobukli u čedne crveno-bijele-plave majice bez natpisa (K)radom za boljitak, hlače „bez desne ruke i lijevog džepa“ i čizme koje su zbog laži neprimjerene za „kratke noge“. Umjesto petokraka, „hrvatskim“ udbašima su na glave mogli nataknuti težačko pokrivalo na glavu s šahovnicom, krunica na vratu se podrazumijeva.
Za takvim bi udbašima pošli ne samo Hrvati u BiH, ili oni tamo iz dijaspore, već čak i ona hrvatska braća koja su se na nesreću u svojoj zlosretnoj povijesti jeftino prodala ateistima i petokolonašima, kao na primjer Jure Galić ili Stanko Čolak.
Mnogi će reći da zanovijetamo i da u ovom slučaju nije važno kako udbaši izgledaju. Važan je rezultat, odnosno praktična primjena onoga što se postiglo. Nije isključeno ni to, da Budimir, Jurišić i Lijanović za dobrobit hrvatskog jedinstva namjerno koriste ideološko oružje protivnika i da, praveći se da ne primjećuju podmukle namjere neprijatelja, umrtvljuju njegovu budnost.
Recimo da bi se s tim čak i možda mogli složiti. No ono što u nama izaziva neprijatnu nelagodu i što, na kraju krajeva, vrijeđa naša osjetila, to je stilistička proturječnost koja je kod Budimira, Jurišića i Lijanovića tako snažno i nažalost veoma često izražena.
Naravno ovdje nemamo u vidu razmimoilaženja koja, na primjer, „stilistički disidenti u BiH“ imaju s hrvatskim sustavom, već onu proturječnost koju Budimir, Jurišić i Lijanović imaju sami sa sobom.
Ali, ako oni sami to ne primećuju, tu se više ništa ne može učiniti. Jer, kako znamo, davati sugestije Budimiru, Jurišiću i Lijanoviću je apsolutno uzaludan posao.
Udruga KOREKTIV – Široki Brijeg