Ljeto, more, plaže, ne rimuje se, ali je u igri asocijacija više nego logičan slijed pojmova. Kiša se tu ne uklapa, nimalo. Mrska je onima koji idu na more, više je vole oni koji ostaju patiti u pregrijanim gradovima. Rashladi malo, može se „dihat“. Kiša proteklih dana nema nikakva razloga padati, nije joj vrijeme.
Vrijeme je mora. I, što je zanimljivo, petkovna kolona (ona u petak), baš kao i ona subotnja, ne jenjava unatoč oblacima i povremenom prokapavanju. Nadaju se ljudi, valjda, da će se oblaci razići dok ne stignu do onog mokrog i plavog. Autima dakle, prolaze magistralom, kroz stražnje vjetrobrane se naziru dušeci, šlaufi za plivanje, peraje i ostala morska oprema, sve što je čovjeku Bosancu ili Hercegovcu potrebno za nesmetano pečenje na suncu uz povremeno umakanje u more.
Ja se, eto, pitam zašto sve te obitelji, čak i u inat lošoj vremenskoj prognozi, kreću na svakogodišnju ekspediciju prema jugu. Da se odmore? Pa, ne bih rekao. S mora se vrate umorni, izvarani, opljačkani i ispečeni. Cesta krivudava kao životni put moje generacije, vodi prema granici. Ova bosanskohercegovačka (zapravo hercegovačka) nije nimalo sporna, tu čovjeka puste čim za sat-dva njegov dio kolone dođe na red. Carinike BiH nije briga koji će Bosanci i Hercegovci napustiti BiH. Hrvatske carinike je i te kako briga kako će koji od nas i s čim ćemo napustiti BiH. Briga da se ne ponese suviše hrane ili pića, jako je izražena. Vodi se računa i ima li se dovoljno para za dovoljno dana u Hrvatskoj, skoroj članici EU. Nekad nekoga i neopravdano puste, kasnije ih sačeka zasjeda u policijskim kolima, negdje uz put, čisto da čovjeka istresu iz gaća na miru, onako temeljito, kao svoga. Posao se radi detaljno, bez iznimki i pardona.
Nakon prolaska uskoro novog europskog zida, dolazi se do mjesta na kojem se namjerava zadržati desetak ili više dana. Osim ako se ode za vikend. Malo mjesto, najčešće manje od onog iz kojeg se došlo. Jer, odlazak na more je običaj ljudi iz gradova, ljudi sa sela imaju pametnijeg posla i znaju da je jako sunce štetno. Mjesto dolaska je dosadno, naporno, s restoranima u koje sanitarna inspekcija ne ulazi baš često. Čovjeku dosadi brzo, ali to neće reći. Ide svaki dan na svoju porciju sunca i jede skupu pizzu i preskupe ćevape, puno gore i „glotnije“od onih koje jede u svom gradu. Doduše, u mjestima poznatim po dolasku Bosanaca, cijene više nisu toliko bezobrazne, može se kupiti Dnevni avaz i BH Dani. Tek cijena parkinga što je bezobrazna! 5 kuna za sat. Zato se više i ne isplati dolaziti na vikend, za cjelodnevni parking biste si mogli priuštiti sobu u boljem pansionu. Za one koji ostaju duže, jeftinija opcija su jeftine sobe bez klimatizacije. Jer, nije se na more došlo zbog klima-uređaja, došlo se zbog topline i sunca. Doduše, toplo i sunčano je u ova doba (osim ovih dana) i tamo otkud su došli.
Vlasnici nekretnina uz more ne vole bosanske goste. Više vole Francuze, Nijemce, Čehe, Poljake, svakoga. Kad bosanski dođu tražiti sobe, često kažu: “Žao nam je. Puni smo”, čak i ako ima mjesta. Zašto? Zato što bosanski gost obično ne bude dosljedan mazohističkom pothvatu desetodnevnog ili petnaestodnevnog ostanka na moru. Ide čim mu nestane onoga po što je došao. Sunca. Ako se naoblači ili padne kiša, ako se čini da će padati i sutra, bosanski gost „pospremi“ obitelj, spakira ih i ode do recepcije ili vlasnika sobe. Da mu tužna lica i kršeći prste kaže kako neće nastaviti odmor, kako idu kući. I, zanimljivo je, to kažu svi na moru – oni koji se bave smještajem, da je razlog uvijek isti, smrtno ozbiljan. Smrt sama. Umro dedo. Rjeđe, umrla nena. Moraju hitno ići, usred oblačnog dana, jer je dedo, allarahmetile, umro. Nimalo nelogičan izgovor, samo da nije tako čest. Stari ljudi obično umru kad-tad. I onda, nakon što ožalošćena obitelj plati tih nekoliko dana boravka na moru, nesretnom ugostitelju ostane nepopunjen smještajni kapacitet, skoro uvijek i ostane prazan do idućih gostiju. Prilično razumljivo, ljudi žive od tih četiri ili pet mjeseci ljeta. Koliko tu zarade, toliko će trošiti cijelu godinu, te plaćati porez i ostale namete.
Otkud taj niz nelogičnih postupaka, odlazak na vrelinu i izlaganje nemilosrdnom suncu s kojeg ljeti svako toplokrvno biće bježi? Ljeti je na planinama puno prijatnije, krvna slika se obnovi zbog rjeđeg zraka, čovjek se odmori od žege. Logično bi bilo da se tamo ide ljeti. Razumjeti je ljude s krajnjeg sjevera, njima sunce nedostaje cijelom godinom. Ali, ljudi s Mediterana, za njih mi je čudno. Osim… Osim matrice naučene u socijalizmu, prema kojoj nije normalan onaj koji ljeti ne ode na more. Ili je, što je gore u današnje vrijeme, siromašan. Zato će čovjek Bosanac i dobar dio Hercegovaca čak podići kredit da bi otišao koji dan na pečenja na vrelom kamenu uz lošu hranu i nikakve društvene sadržaje. Da se zna da je ljetos bio na moru. I, kad se vrate svojim domovima, isti život za druge, a ne za njih, nastavlja se. Do zimovanja, kad s hladnog i negostoljubivoga grada idu na još hladnija i ledom okovanija mjesta.