Prošao je još jedan Dan neovisnosti – blizu smo okrugloj brojki. Ankete kažu da, navodno, velik dio građana ne zna koji se to blagdan slavi, a i nije ih briga. Bez obzira što su u vrijeme kratkotrajne nesposobne SDP-ove Vlade početkom stoljeća datumi državnih praznika potpuno poremećeni, i ti novi škrabalovski u koje Sanaderov HDZ nije dirao (!) potpuno su legalni i svaki bi ih građanin trebao znati napamet – i nabrojati i objasniti njihovo značenje. Ako već anketirani odrasli građani ne znaju (uglavnom) , onda datumi i razjašnjenja moraju biti jedno od obveznih pitanja na državnoj maturi.
2.
O tome zašto Dan neovisnosti , a ne nezavisnosti – već sam pisao.Priznanje je to prihvaćanja nametnute hipoteke. No koliko ima naziva koji se izvrću, skraćuju ili pogrješno pišu i izgovaraju u medijima. Hrvatski sabor je za njih samo Sabor ( nakon što je SDP iz Ustava izbacio Hrvatski državni sabor), taj «Sabor» nalazi se, vele mediji, na Markovom trgu, što je opet krivo jer se taj trg zove Trg sv. Marka. Predsjednik Vlade (predsjednica) nazivaju se premijerima, premijerkom. Oni koji sjede u saborskim klupama su za medije (i uopće razgovorno) saborski zastupnici, premda ne zastupaju Hrvatski sabor, nego zastupaju građane (birače) koji su ih izabrali. I tako dalje. Nadopunite me, molim vas.
3.
Kad sam već spomenuo Marka: Jurica Pavičić , kolumnist «Jutarnjeg» napokon je napisao nešto pametno. O filmu. Naime, opazio je kako dobro kotiraju povijesni spektakli i kako se donedavno nepoznate kinematografije lijepo probijaju upravo tim žanrom. Pa preporuča isto i hrvatskome filmu, makar je i sam svjestan da u sustavu sufinanciranja «svakome po malo» veliki povijesni spektakl nema šanse. Da sve ne bude previše pametno, među nekoliko tema koje nudi nalaze se i pothvati Kraljevića Marka. Bez obzira što je dotični ušao i u hrvatsku narodnu pjesmu – kako bilježi Hvaranin na ribanju – Marko je ipak osoba za srbijanski spektakl, ukoliko im ne smeta što je bio turski vazal.
No, ja već godinama pišem i govorim o istom: ne o Marku, nego o hrvatskom povijesnom filmu, pa i hrvatskim povijesnim nizankama – od Branimirova doba do bliže povijesti. Da ima građe, burne i zanimljive, nitko ne dvoji. Našlo bi se i novaca, ali nema volje. A država bez volje, država bez svjesnosti povijesti, samo je sjena na rubovima raskošnih tuđinskih spektakala.
4.
Kandidati za predsjednika države se javljaju kao gljive poslije kiše. Eto se kandidira i Džakula, vođa srpske pete kolone u zapadnoj Slavoniji u vrijeme agresije na Hrvatsku.
Kaže da se «u Hrvatskoj bolje živjelo kada su Srbi bili ravnopravni». Želi se baviti politikom i to s Pantovčaka, a nije pročitao Ustav RH gdje mu piše da su svi građani RH ravnopravni. Nego, želi reći nešto drugo, žali za vremenima kada su Srbi bili « konstitutivni narod» u Hrvatskoj. I eto programa. Još veli da će njegova kandidatura izazvati šok. Ne će, jer nam je ta drskost odavno poznata. Nego, gdje su pokopani posmrtni ostatci dr. Šretera, gospodine Veljko Džakula?
5.
Jedna laž se uporno ponavlja. Pišući o širokobriješkom incidentu, Davor Butković opet tvrdi da je «Franjo Tuđman planirao podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem». Nikada nitko i nigdje, ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, nije mogao potkrijepiti tu tvrdnju zapisom, dokumentom, fonogramom, videozapisom, čak ni ubrusom. Ali laž treba ponavljati u svakoj prilici, da bi postala istinom.
6.
Smrt jednoga od navijača nogometnoga kluba «Sarajevo» zasjenila je istinu o događajima u Širokom Brijegu. Zamislimo na trenutak da se cijela priča odigrala u Samoboru. Da je u Samobor stiglo pet stotina navijača nekoga kluba i počelo razarati grad, prebijati građane i pucati u njih. Što bi bio posao policije i treba li – kada se puca – odgovoriti vatrom ? Da. Ali onda će i čuveni «hrvatski» tisak pronaći da je policajac bio hrvatski branitelj početkom devedestih, i tako dalje.
Nego, razvidno je da se radi o organiziranom napadu na najznačajnije kulturno središte Hrvata u Herceg-Bosni, razvidno je da poruke bošnjačko-muslimanske organizacije koja se naziva Patriotskom ligom – nisu ostale na riječima. Kao što je očito da reis ul ulema Mustafa Cerić ima istu ulogu koju je imao ,recimo, Dobrica Ćosić u velikosprskim planovima.
Za početak (da ostanem u nogometnoj sferi) trebalo bi hrvatske nogometne klubove iz BiH uključiti u Hrvatsku nogometnu ligu, što u prvu , što u drugu , da se s jedne strane pokaže jedinstvo hrvatskoga nacionalnog korpusa, a s druge strane da ne bude više tragedija.
A glede grada Sarajeva – cilj bošlimanske akcije bio je rastjerati i (samo)iseliti ono nešto Hrvata što ih je ondje ostalo.Pa kad hrvatski filmaši žudno idu u Sarajevo kao regionalni i multikulturalni centar, neka na prste prebroje Hrvate i Srbe koji još žive u osmanlijskom šeher-gradu.
7.
Oko Thompsona: Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je notu Švicarskoj. Mesić je poslao notu Ministarstvu vanjskih poslova, hrvatskom naravno. Radi se o glazbenim notama.No, ima li Mesićeva dublju pozadinu?. Poznato je da Mesić jednostavno ne može ne biti predsjednikom nečega, kako god se zvalo. Nakon što je bio jugoslavenski, pa onda na žalost hrvatski, možda je bacio oko na Švicarsku, gdje bi se dobro uklopio jer dijeli sa Švicarcima slična stajališta o Domovinskom ratu i agresijama na Hrvatsku.
A hajka na Thompsona je mračni komunistički refleks, nego što. Kada tko govori protiv Thompsona, ja uvijek imam pred očima sliku onih sedamdeset tisuća mladih , lijepih i pristojnih ljudi koji su bili na njegovom zagrebačkom megakoncertu. Oni su budućnost Hrvatske. Mesić je upravo sve što nisu oni.
8.
Zanimljivo je radi li se o cenzuri: kada je Mesić išao na Kubu , spominjao se iz dana u dan njegov mogući susret s Castrom. On se s Castrom i sastao, ali s Raulom, a Fidel ga nije primio. Tako Mesić nije realizirao svoj mladenački komunistički san – zagrljaj s kubanskim dikatatorom. I vratio se (preko New Yorka) bijesan i potišten, u demokratsku Hrvatsku gdje strši kao crvena krpa na cesti. A mediji su isto tako potišteno šutjeli, da mu bude lakše.
9.
Glomazni otpad hrvatskoga novinarstva, Denis Kuljiš, načuo je da bi se akademik Davorin Rudolf mogao kandidirati za predsjednika HAZU. Ta najava bila mu je povodom da se obruši na žive i mrtve akademike, na Moguša i Brozovića , na HAZU u cjelini. Prostački, jugoslavenski i neljudski s obzirom na one koji se više ne mogu braniti. Dokazao je jedino ono što je odavno jasno: da je barbarski i protuhrvatski «hod kroz institucije» trajna fikcija Kuljišovih istomišljenika.
10.
Paul Garde pak dokazuje ono što smo analizirali na jednoj od tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća: da se znameniti europski slavisti nikako ne mogu odlijepiti od srpskohrvatskoga. No,
Garde je ipak učinio korak naprijed – ne govori više o srpskohrvatskom jeziku, koliko o jednom jeziku u «srpskohrvatskom području», koji se u svakom narodu realizira na drukčiji način. Polukorak je učinjen. Do punoga priznanja znamenitih slavista o posebnosti hrvatskoga jezika , još je jedan polukorak.