Na pitanje hercegovačkog portala pincom.info u čemu je griješio, što sebi zamjera, što bi danas drugačije napravio u vođenju stranke, lider HDZ 1990 Božo Ljubić kaže kako ga mnogi sljedbenici doživljavaju kao biskupa.
– Objektivno nas je zadesila vlast prije nego smo to mogli kvalitetno pokriti na svim pozicijama. Jednostavno nakon relativne izborne pobjede, suočili smo se s činjenicom da nemamo dovoljno kvalitetnih kadrova da obnašamo izvršnu vlast i nastavimo jačanje stranačke infrastrukture. Neki kadrovi koji su ranije čitavu energiju trošili za stranački rad na terenu sada su bili opterećeni izvršnim funkcijama i stranački rad na terenu je trpio. I sam sam bio u istoj situaciji.Sebi zamjeram što sam temeljem nekih ranijih zasluga ukazao povjerenje nekim ljudima na ključnim pozicijama za koje sam znao ili trebao znati da to ne zaslužuju ni svojim moralnim ni političkim kvalitetama, a na što su me dobronamjerni upozoravali. Sebi zamjeram što sam Stranku vodio više kao kolegijalnu nego kao hijerarhijsku organizaciju. Nije da nisam znao što znači jedna a što druga, jer ja vodim i predmet na poslijediplomskom studiju koji se bavi pitanjem zdravstvenog manadžmenta. Nastajali smo u sprintu, što reče jednom Martin Raguž, pa nismo imali niti vremena uspostaviti čitavu hijerarhijsku vertikalu, a s druge strane sam, uvjeren u svoje dobre namjere, vjerovao i drugima. Smatrao sam također da ću davanjem slobode djelovanja svima mobilizirati sav njihov kreativni potencijal, izgleda da je kod nekih mobiliziran i destruktivni potencijal. Iz istog razloga u stranku se prošvercao jedan broj karijerista rezonirajući otprilike ovako: «podržava ih Zagreb, podržava ih Crkva, podržava ih Bruxelles, odnosno Europska pučka stranka tu je budućnost. Takvi su i sada kada se objektivno suočavamo s jednom kriznom situacijom kolebljivi ili na korak da potraže budućnost drugdje. Sebi također «zamjeram» što sam pokušavao i u zmijsko leglo politike unijeti etiku. Nisam bio spreman u vučjem čoporu zavijati s vukovima. Nije da ne bih znao, već nisam mogao. Na zadnjoj sjednici Predsjedništva jedan uvaženi član mi reče, «
predsjedniče vi ste za mene kao biskup ali shvati da su s druge strane gangsteri i da moraš biti gangster da bi uspio u politici». Nije on to rekao da sugerira da takav treba biti, već jednostavno da konstatira stanje. Vidite, ja ne mislim da tako mora biti. Ako to sada i jeste tako, ja to nisam spreman prihvatiti, pa i pod cijenu privremenog neuspjeha na izborima. Znamo kako se glasovi izravno ili neizravno kupuju. Razgovarajući nedavno na čelu stranačke delegacije s jednim visokim crkvenim velikodostojnikom dotaknuto je i to pitanje. Ja sam tada rekao:»nemojte misliti uzoriti, da ja ne bih znao i ne bih mogao dati zadatak svojim premijerima i ministrima financija da se iz proračuna ili fondova izdvoji par milijuna maraka i kupe izbori, međutim ja bih time iznevjerio, svoju političku misiju i sve ono za što sam se zalagao čitav život. To bi bilo u suprotnosti s mojim poimanjem etike jer znam da bi za ta iznos pacijentu bio uskraćen lijek, osobi u socijalnoj potrebi sredstva za život, umirovljeniku mirovina… Takva pobjeda mi ne treba. Dakle, griješio sam. Opet, pokušao sam i nije mi žao. Neka netko, tko smatra da može bolje, pokuša isto, potrebe ima, kaže Ljubić u svome
pledoajeu.
O mogućnosti ujedinjenja s matičnom strankom, HDZ BiH, Ljubić drži kako o tome ne može odlučiti Zagreb, odnosno Luka Bebić ili pak sam Sanader.
– Znam jedino da ni Luka Bebić niti Sanader ne mogu odlučiti tko će voditi HDZ u B i H već jedino izaslanici na Saboru. Nije međutim neuobičajeno, a i ne bi bilo ništa novoga, da Zagreb odašalje poruku koga bi željeli vidjeti na tom mjestu, u najmanju ruku s kim bi najbolje surađivali. Međutim, i onda kada sam ja bio u javnosti označavan kao «izabranik» Zagreba, jasno sam govorio i Tuđmanu i Sanaderu da se politika Hrvata u B i H treba definirati u B i H, usuglašavati sa Zagrebom i tražiti potporu Zagreba za provedbu onoga za što se ocjeni da je dobro za Hrvate, uvažavajući činjenicu da se radi o jednom narodu u dvije susjedne prijateljske suverene države. Nisam za odnos kakav ću ilustrirati kroz jednu pomalo anegdotalnu epizodu iz vremena kasnih devedesetih. Tada je, naime, jedan, tada visoki dužnosnik HDZ B i H na sastanku koji smo imali s Tuđmanom u Zagrebu u uvodu svog obraćanja rekao: «Predsjedniče, mi smo došli da nam kažete što bi to bilo dobro za nas». Ja sam za to da mi definiramo što je to dobro za nas a da onda od Zagreba, Bruxellesa, Washingtona… tražimo pomoć da se to implementira.
Kako god da bude, tko god bi bio lider buduće (eventualne) jedinstvene stranke HDZ-a, Božo Ljubić jest za ujedinjenje.
– Jesam za ujedinjenje koje će imati sinergijski efekt tj.da 1+1 bude više od 2. Jesam za ujedinjenje koje će značiti snažniju hrvatsku politiku u B i H i u čitavoj regiji. Jesam za ujedinjenje na načelima vjerodostojne politike i kada je nacionalna ravnopravnost u pitanju i kada je transparentnost i zakonitost u trošenju javnih sredstava i kada je kadrovska politika u pitanju. Nisam za mehaničko ili matematičko spajanje, pogotovu nisam za to da se ono provodi po diktatu bilo interesnih skupina iznutra bilo izvana. Nisam za takvo ujedinjenje koje bi za par godina rezultiralo još većim razjedinjavanjem ili frakcijskim borbama unutar jedne stranke, čega smo svega bili svjedoci u nekada zajedničkom HDZ B i H. Sjetimo se da je hrvatska politika u B i H doživjela najveći pad, a hrvatski narod najveće političke poraze upravo u vrijeme jednog HDZ. Sjetimo se da je u razdoblju 2000. do 2006. stranački rad bio zamro do mjere da je skoro bilo nemoguće organizirati sjednice Središnjeg odbora zbog nedostatka kvoruma. To je za posljedicu imalo beznađe među hrvatskim biračima što se manifestiralo apstinencijom i od izlaska na izbore.
