Mnoštvu znatiželjnih koji su ga slijedili i slušali, Isus upućuje parabolu ili, bolje rečeno, niz od sedam parabola (Mt 13, 1-52). Danas u Matejevu evanđelju čitamo najdužu, najrazvijeniju i, što je malo neobično, jedinu protumačenu parabolu o sijaču. U ovoj paraboli Isus donosi svoje iskustvo pripovijedanja. On je, naime, bio iznenađen odbojnošću svojih slušatelja, otvorenom protivljenju, te, na koncu, i samim otpadom dijela učenika. Isusovi su učenici doživjeli kako se u njima obnavljaju učiteljeva iskustva: posvuda u ljudskom životu ima i jeze i groze, i izvanjskih i unutarnjih nevolja s jakim nabojem grča i gorčine odlučnih na ovaj ili onaj način zaustaviti sijača.
Glavni protagonist ove Isusove parabole o sijaču je, kao što sam naziv kaže – sijač, čovjek čija životna egzistencija ovisi o produktivnosti sjemena koje sije. Sijač vidi neuspjeh, ali ne dopušta da ga obuzmu strah i tjeskoba, malodušnost i razočaranost. Unatoč ekonomskoj računici da su tri četvrtine njegova sjemena i truda propali, on ne odustaje i na koncu uspijeva.
Iako kršćani često slušaju Božju riječ, skloniji su primijeniti je na tuđi negoli na vlastiti život. Isus danas stavlja naglasak na odgovornosti. Nije dovoljno samo slušati Riječ. Potrebno ju je i živjeti. Njegove su današnje riječi, za one koji često osluškuju Božju riječ, i izazovne i utješne. Izazovne zato što nam pomažu preispitati vlastito tlo: primamo li uopće i na koji način Božju riječ? Bog ulazi u dijalog s čovjekom i čovjek postaje objekt njegove pažnje. Postavlja se pitanje na koji način komunicira čovjek i kako reagira na Božju pažnju.
Često smo skloni vlastitim željama i iluzijama ugušiti Božju riječ i pretvoriti je u ispraznu tlapnju. Zanemariti je ili pak trajno izbrisati iz naše memorije. Ako nastavimo ne donositi ploda, naš život postaje bezličan. Je li ovo možda razlog što ljudi u nama, iako godinama slušamo Božju riječ, ne vide ništa novo, ne vide očekivani napredak? Prepreke koje onemogućuju ulazak Riječi u ljudski život različite su kao i sami ljudi. Potrebno ih je uočiti i strpljivo ih uklanjati.
Ova je parabola u svojoj biti jednostavna i veličanstvena.
Riječ je o doživljaju razočarenja, obeshrabrenja i klonuća koji često prate čovjeka na njegovu životnom putu. Mnogim se ljudima u takvim trenucima život učini promašenim, uzaludnim i besmislenim. Isus nas poziva na preispitivanje trenutnog stava o uzaludnosti života. U odnosu na nepopravljive optimiste, Isus nastupa drugačije: on pomaže čovjeku vidjeti obje strane životne medalje. I onu svijetlu i onu tamnu stranu.
Isus vjeruje u mogućnost promjene čovjekova unutarnjeg života, pročišćavanje misli i oplemenjivanje osjećaja. Za takvo se što traži strpljivo i nenametljivo djelovanje, koje stavlja na kocku sve osim jednoga – pouzdanja u Boga. Sinoć sam primio e-mail od jednog brata iz Hercegovine koji mi veli kako se razočarao u sve osim u Boga i, prema tome, uopće nije razočaran. Ljudi su prevrtljivi. Posebno u ljubavi. A Bog nije takav…