Federaciju bi najtočnije bilo usporediti s pečenom guskom: previše za jednoga, premalo za dvojicu. I kad se magla raziđe, nastaje jagma oko guske. Povuci-potegni, veći istiskuje manjeg.Da bi jagma protekla civilizirano, brine se Visoki Predstavnik Međunarodne Zajednice. To je u ovom slučaju naš mirotvorac, katolik i matematičar Inzko…
Kad su ono nadonosca Obamu, ni kriva ni dužna, udarili Nobelom, znao sam da su ga, jadna, zadužili, te da će i kriv biti, samo je pitanje vremena.
Šeprtljao je nešto oko Guantanama, najavljivao povlačenje odavde, odande, ništa ozbiljno. No falilo je nešto u svemu tome, prava gesta, doduše vrijedno je održavao otprije započete ratove, prijetio Iranu, no nijedan rat nije sam započeo.
Premalo je to za Nobela, Barače, premalo, šaputao je glas iz sjene. I konačno, kada su svi već pomislili da na čelu najveće svjetske sile imamo strašljivog šmokljana, Baracku je krenulo, raspalio je tomahawcima po Libiji da se sve praši. Brani, kaže, libijski narod i demokraciju. Supermen s Kriptona bi dodao: i američki način života. Gospoda i dame iz Nobelova komiteta konačno mogu odahnuti. Mladac je opravdao povjerenje.
Ali, objektivno, što je jedan ratić u pustinji!? Malo, vrlo malo, premalo za opravdati Nobelovu nagradu za mir. To je kao da Katolička crkva proglasi svecem blaženika sa samo jednim jedinim, i to manjim, mršavo potvrđenim čudom.
Barače, mandat izmiče, treba poduzeti još nešto! Treba Busha nadmašiti, američki obraz spasiti! Grdno se nadonosac zamislio, svakojake mu misli glavom prolaze. Da udari na Iran? Ne valja, to se neće dati obaviti iz zraka, na zemlji pak i ti vražji urođenici pucaju, kojiput i pogađaju, a američki birači, koliko god voljeli ratove, ne vole kad se vraćaju kovčezi s braniteljima Amerike na udaljenim destinacijama. Osim toga ti azijski gorštaci narod su žilav i ustrajan u svojoj zaostalosti. Snimiš im sve te songove, filmove, smućkaš oceane coca-cole i himalaje hamburgera, objasniš divote demokracije, a oni tjeraju po svome!
Nije uzalud njegov prethodnik gađao svatove! Genijalna je to strategija, jer što je neprijeteljskije prema američkom narodu od afganistanskih svatova!? Gađaš ih tomahawcima, obogaćuješ im okoliš osiromašenim uranom, saspeš u te kamenite pripizdine milijarde i milijarde dolara demokratske pomoći u vidu raketa, granata, krmača i ostalih minsko-eksplozivnih sredstava, a oni se žene, prave svatove, rađaju djecu! Nedopustivo! Ta djeca će, usprkos siromaštvu i našim bombama, odrasti, ženit će se, rađati svoju djecu … i tomu nema kraja! Stoga tomu treba stati na kraj! A svatove pak proglasiti legitimnim ciljem.
I tako najmoćniji svjetski vođa, naborana čela od silnih briga, zabrinuto razmišlja nad sudbinom svijeta, kadli mu dojaviše da ima neki matematičar Inzko koji bi možda mogao riješiti barem jedan od njegovih problema. Taj matematičar, Austrijanac slavenskih korijena, revan katolik, mirotvorac, ali ne nobelovac, nego onako iz hobija, miri tamo neka zavađena plemena na Balkanu. Dobro sad, ne baš sasvim iz hobija, dobije čovjek i tridesetak tisuća eurića pride, kriza je i u EU, skupotinja velika, treba živjeti i treba se osigurati za spokojne umirovljeničke dane.
Sve je to lijepo, ali kako jedan austrijski Slovenac, katolik, matematičar i mirotvorac hobist može pomoći ”najmoćnijem čovjeku na svijetu”? Vrlo jednostavno, matematikom! Besprijekorno katolištvo i austrijsko-slovenska naklonost Hrvatima također mu nisu naodmet. Naime, u toj zemljici na Balkanu, Bosnom je zovu jedni, Herceg-Bosnom drugi, tri su naroda zakrvljena, Hrvati, Muslimani ( koji se od prije koju godinicu Bošnjacima nazivaju) i Srbi.
Srbi su odijelili ”svoje” ( i oni imaju kompliciran način izračuna što je njihovo, glavna je kvaka u tome da ono što bi im realno trebalo pripasti uvijek množe sa tri; triput se ljubimo, krstimo se s tri prsta, pa je red da se i pri diobi držimo svoje tradicije, pravdaju se simpatični Srbi), na preostaloj polovici te čudne zemljice stisnuli se Hrvati i Muslimani, po novome Bošnjaci. To se zove čudnovatim imenom: Federacija Bih.
Federaciju bi najtočnije bilo usporediti s pečenom guskom: previše za jednoga, premalo za dvojicu. I kad se magla raziđe, nastaje jagma oko guske. Povuci-potegni, veći istiskuje manjeg.
Da bi jagma protekla civilizirano, brine se Visoki Predstavnik Međunarodne Zajednice. To je u ovom slučaju naš mirotvorac, katolik i matematičar Inzko. Iako katolik, Inzko kad ima neki veći problem ide na ispovijed američkom veleposlaniku Moonu. Tako je krenuo olakšati dušu i kada se našao pred dvojbom: kako zakonima i načelima konstitutivnosti i ravnopravnosti mjesta u federacijskoj vlasti zagarantirana hrvatskim predstavnicima ipak predati Bošnjacima?
Veleposlanik Moon je odmah prepoznao šansu za Ameriku. Predsjedniku pod hitno treba rat, ali ne neki veliki rat jer to košta i postaje sve nepopularnije, ali dobro bi došao neki mali ratić, a ti svojeglavi bosanskohercegovački Hrvati su kao stvoreni da se njihova povijest malo obogati osiromašenim uranom. Em ih je malo, em su katolici (sorry, Inzko, nitko nije savršen), em su dovoljno tvrdoglavi da se usprotive neminovnosti! Ako sve bude išlo kako treba, eto Predsjedniku nobelovcu željkovanog ratića.
To što ne štima broj potrebnih zastupnika, pobrinut će se Inzko, nije on uzalud matematičar. I Inzko se pobrinuo. Uveo je u uporabu tzv. avangardnu matematiku.
Avangarda je sveopći kulturni pokret koji se prvo ukorijenio u filozofiji, ta još je Hegel grmio ”tim gore po činjenice”; zatim je osvojio umjetnost, ”ružno je lijepo”, do iznemoglosti su mantrali Baudelairovi epigoni; onda se proširio na politiku, inženjeri ljudskih duša razmiljeli su se svijetom kao skakavci; ali tek s Inzkom učinio je odlučujući juriš na matematiku, kraljicu znanosti.
Zašto bismo robovali tradicionalnoj matematici, uskliknuo je nošen osporavateljskim patosom kudikamo snažnijim i većim od dadaističkog i futurističkog zajedno!? 5×3= 17! Upamtite taj matematički izraz, tu formulu novog doba, koja će nesumnjivo potisnuti onu otrcanu Einsteinovu: e=mc²! Eh, šteta što ne daju Nobela za matematiku …
Hrvati k’o Hrvati, zadrti konzervativci, galame, ne žele pratiti najnovija dostignuća, ni prihvatiti Inzkovu matematiku. Bune se da su zakinuti, najavljuju neposluh, bunu, svašta. Mislim, naravno, na Hrvate u BiH, ćoškastoglavce, bjeločarapaše, domaći Hrvati su naprotiv pristojan i napredan svijet i Inzkovu matematiku kuže i pozdravljaju od prve. Može im biti, ne radi se o njihovoj koži. Barem oni tako misle, i, kao i obično, varaju se!
Ali to je druga priča, vratimo se matematičaru Inzku. Nakon što je Moon javio šefu da bi moglo biti nešto od jednog finog malog ratića, čisto da se ureže još jedna recka na predsjedničko-nobelovskom koltu, Inzko se dao na prosvjećivanje zatucanih Hrvata i razvijanje svoje matematičke teorije. Sjeti se da je negdje čuo uzrečicu ”Cijela Tuzla jednu kozu muzla” pa pomisli da bi ti ljudi iz tuzlanskog kraja možda bili prijemčivi za njegove revolucionarne matematičke ideje. Ako ih tisuće može musti jednu kozu, kolikogod to bilo fizički neizvodivo i za kozu nezdravo, zašto se ne bi moglo reći da između jedan i tisuću nema bitne razlike, u novoj matematici sve je relativno. Jedini nužni aksiom je neupitnost pravorijeka visokog predstavnika. Tako je matematičar Inzko ustvrdio da u Tuzlanskoj županiji ima 15- 20 tisuća Hrvata, a oba HDZ-a jedva da su dobila nekoliko tisuća glasova, te je tako u toj županiji oko 80 % Hrvata glasalo za SDP!
Ali, vraga, zadrti tuzlanski Hrvati dohvatili se činjenica kao pijan plota: te da Hrvata u TŽ nije petnaestak tisuća, nego ih je 30-tak tisuća; te da ih je glasovalo 10800, a od toga za dva HDZ-a 7000, za sve ostale stranke 3800, što će reći da je omjer HDZ-i – ostali 2: 1; te da je, prema tome, omjer koji Inzko pripisuje u korist SDP-a, zapravo točan, samo u korist HDZ-a. Jedan mi je više nego ih tisuće – filozofski se ustoboči Inzko. Pa zatim promrmlja u bradu: Ako tako Moon i Lagumdžija kažu.
Za to vrijeme u Agramu u Grškovićevoj gdje je nekoć bila javna kuća sjedi starina Stipe, sjedi i razmišlja kako bi obnovio staru slavu. Ne javne kuće, nego svoju. Probao se umiješati u krvavi cirkus oko starog prijatelja Gadafija kao mirovni posrednik, ali nitko ga nije ozbiljno shvaćao. Pa je došao na genijalnu ideju da se aktivira u Katoličkoj crkvi. Katolik je Stipe dugogodišnji, još tamo od devedesetih kad je u jednom danu u Širokom primio pun naramak sakramenata, sjećam ga se kako se tik uz Tuđmana tiskao u crkvi, križao i lijevom i desnom i zdušno molio. Ili je samo otvarao usta, vrag će ga znati.
Svoju novu ulogu, izgleda, vidi u tome da određuje kada će i zašto biskupima dopuštati molitvu. Ne mogu oni moliti samo tako, mora se neki red znati. Oformit će i mali savjetnički tim za crkveno-molitvena pitanja, na čelu s don Ivanom Grubišićem, razumije se.
Ali, avaj, bezobrazni biskupi se nisu ni osvrnuli na njegovu preporuku da se ne mole za Gotovinu, jer bi svojom molitvom mogli smesti pobožne haške suce u njihovom odmjeravanju pravde.
Ljut je katolik Stipe k’o paprika. A ima, ako ćemo pravo, zašto i biti ljut! Ta ako je dušu spašavati, a to je crkveni posao, trebali bi se biskupi okaniti Gotovine i moliti za Stipu. On je potrebitiji.
A što se zanimacije tiče, to s crkvenim poslovima ipak nije sasvim propalo, mogao bi Stipe ispovijedati budući da Crkvi ionako fali svećenika. Za početak, recimo, katolika Inzka kojega muče grizodušje i sumnja je li se sa svojim novim matematičkim teorijama malo previše zaigrao. Stipe bi mi sigurno sve oprostio!
I tako su se zakučastim Božjim putovima vođena našla tri vrla muža, tri mušketira trećeg tisućljeća, na istom zadatku u istom zakutku svijeta, gdje i vrag sve češće dolazi u napast da promrmlja: Laku noć. Grade svjetski mir! Svatko na svoj način. Nobelovcu bi dobro došao još jedan ratić da otplati Nobela dobivenog na lizing, drugi mu spremno izlazi u susret kako bi zadržao unosan položaj, treći ne zna što bi od sebe pa pokazuje rogove poreznim obveznicima, igra se, malo pape, malo međunarodnog mirovnog posrednika.
