Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« iz Širokog Brijega i nakladnička kuća Nova stvarnost iz Zagreba objavili su knjigu fra Jerke Karačića »Uspomene iz doba mučeništva«. Uredio ju je fra Vendelin Karačić. Riječ je o knjizi vjerodostojna svjedoka konca Drugog svjetskog rata i poraća, franjevca koji je vremena mučeništva proživio sa svojom subraćom i pukom o kojemu je dušobrižnički skrbio.
Fra Jerko je rođen 20. siječnja 1912. u Gornjem Crnču, a za svećenika je zaređen 12. lipnja 1938. Ovaj poznati pučki misionar svećeničku je službu započeo u Mostaru, a nastavio u Trebinju te u mnogim drugim hercegovačkim župama. Jedno vrijeme vodio je i franjevačku tiskaru u Mostaru, prije čega je 1943. u Dubrovniku položio stručni tiskarski ispit.
Uz mnoge podrobnosti o stradanju franjevaca i puka, autor posebno opisuje svoje djelovanje u župi Ružići, u kojoj je bio župnik u najtežim vremenima – od travnja 1945. do svibnja 1946., te u župi Ljuti Dolac od 1946. do listopada 1952.
I u jednom i u drugom mjestu, kao, uostalom, i u drugim mjestima našega kraja, suočavao se sa zločinima »narodne vlasti«, sprječavanjem vršenja svećeničke službe, uhićenjima i egzekucijama nad nevinim ljudima, nestancima preko noći povratnika s Križnoga puta, prijetnjama, policijskim satom, preseljenjem pučanstva u druge krajeve, oduzimanjem imovine, noćivanjem izvan kuće, gladi… Svaki dan, a pogotovo noć, svjedoči fra Jerko, mogli su biti zadnji: nikad nisi bio siguran kad će i odakle doći knojevci, OZN-a ili UDB-a i odvesti kako mještane, tako i njihova pastira. Zastrašivanja i prijetnje osjećali su se u zraku: s njima se išlo na počinak, s njima se ujutro ustajalo. Ubojstvima svećenika, redovnika, redovnica i naroda davala se jasna poruka: uništiti vjeru i Crkvu, a sve one koji ne prihvaćaju novu vlast – poslati pod zemlju! Autor na više mjesta svjedoči o upravo takvim porukama koje su vlastodršci i njemu osobno slali. Unatoč tomu, uvijek je našao načina, uz mnoge pogibelji, obaviti svoju svećeničku dužnost.
Premda je u knjizi riječ o službi na dvije hercegovačke župe, ona upravo svojim svjedočenjem daleko nadmašuje mali prostor župa: uspomene su to koje govore o općem ozračju poraća Drugog svjetskog rata i metodama vlastodržaca koji nisu birali sredstva u obračunavanju s nepoćudnima. Stoga se ova knjiga čita u jednom dahu!
{xtypo_quote}U zatvoru – »na postelji žive ljubavi«
Taj se teretnjak zaustavi pred kućom (u dvorištu) liječnika Mahića. Toga su liječnika »oslobodili« partizani od života i ove kuće. U gornjem dijelu kuće ureduje Ozna, u podrumu čame hrvatski sinovi. Oznaš naredi stražaru da otključa zatvor (podrum) i nas dvojicu – onoga u žicu svezanog i mene – utjeraju u podrum (vratar-stražar, dok me guraše, opsova mi sve popovsko; u tom je bio dosta vješt). Iako je vani vedro i sunce još visoko, u podrumu se ne vidi ni prst pred očima. Stražar reče momu suputniku da odmah ondje na početku legne, a mene »starješina sobe« odvede prilično daleko. U podrumu se ništa ne vidi pa, kad sam išao, stao sam nekomu na nogu, nekom na prsa i uz to čuo prošaptane riječi: »Polako, velečasni«. Podrum nabijen i prepun naših ljudi. Samo su muški unutra. Konačno me zapade mjesto među dvojicom mladića. Legoh na »golu cimentu« u podrumu. Kad je stražar zatvorio vrata, ova se dva mladića tako primakoše jedan uz drugoga i mene staviše da ležim na njima. Vele: »Samo Vi lezite, nije nama teško Vas na sebi držati. Vas su sigurno isprebijali pa bi se na ovoj goloj cimenti mogli i nahladiti«. Ta su dva mladića iz Drinovaca. Jedan se zove Kundid, a drugi Roso. Vele da me poznaju. Oba su se uredno vratili iz logora kući. Sada ih Ozna treba. Umoran, prašnjav i prezren ležim na dva mlada srca koja se tako za fratra žrtvuju… Bože, Bože!
Dok ležim na postelji te žive ljubavi, netko me uze za ruku i pita me: »Kako ste?« To je bio Nikola Kordić s Mostarskih Vrata, agronom, radio u Duhanskoj stanici u Ljubuškom. Čovjek s preko pedeset godina. Ležao je odmah do lijevog mladića. On je, kao stariji čovjek, mogao unijeti deku da ne bude na goloj cimenti. Duboka šutnja i tama vlada u ovom podrumu. Mene su upozorili da što tiše šapćem… Ovaj mračan i pun »ušućenih« ljudi podrum slika je potlačenog i obespravljenoga naroda koji su partizani potlačili i nad kojim parabela ima sva prava. Najednom se otvore vrata (već je noć). Džepna lampa zasvijetli kroz mračni prostor. Tada opazih da je podrum Mahića kuće (pretvoren u zatvor) pun puncat. Nabilo nas – glave zidu, noge prema sredini. Začu se glas s užasnom klevetničkom psovkom koji pita: »Gdje je pop?« Desni mi mladić veli: »Samo čuvaj bubrege« – dok mi lijevi gura svoj kaput pod habit da mi koliko-toliko sačuva bubrege. Taj koji je psovao i pitao za me dođe k meni i upre mi lampom u oči. Viče: »Ustaj, pope, dosta je više vašeg zaglupljivanja naroda. Došao si gdje ti je mjesto.« Udari me dva puta nogom u bubrege. Još glasnije viče i psuje, i pita: »Što ne odgovaraš?« »Ne pitate me ništa pa ne odgovaram«, odvratih. Tada je viknuo: »Sjedi, skupi se da te, bre, zemlja pojede.« Opet me je udario i nastavio: »Upamti, pope, da narod i narodna vlast neće više dozvoliti da vi zaglupljujete narod. Brzo će vas nestati…« U tom je smislu brundao još prilično dugo. U sredini tog zatvora netko se glasno nakašljao. Ovaj je okrenuo lampu prema sredini i viknuo kao lav: »Ko brani popa (slijede užasne psovke) i mene ovdje izrugiva?« (Druge je riječi, njemu svojstvene, rekao). Otišao je od mene k onome koji se zakašljao. Udarao ga i psovao. (To je bio mlađi čovjek. Zvao se Keža, iz Studenaca, koji se navodno vratio iz logora kući.) Nakon dreke i psovke taj »oficir« napusti nas i ode prijeteći… Bio je neki dojučerašnji četnik iz Gabele. Kad je izišao, reče jedan mladić, jedan od onih među kojima sam legao na cimenat: »Majku ti srpsku, vidjet ćemo tko će od koga praviti sapun.«
To je rekao zato jer je »oficir«, dok je mene maltretirao, rekao da će od popova praviti sapun. Uto je zavladala mrtva tišina. Pužući između pojedinih zatvorenika, dopustio sam, na zamolbu, da oni stavljaju svoje usne na moje uho, onda ja svoje usne na njihovo uho – tako da je izišlo da je to bila noć ispovijedanja; mnogima sam tako podijelio odrješenje – ispovjedio ih.
Odlomak iz knjige fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva{/xtypo_quote}
