Hrvatski premijer Ivo Sanader jučer je u Mostaru eksplicitno podržao banjalučki dogovor prudske trojke o uređenju BiH kao države četiri teritorijalne jedinice. Sanader je prvi put otkako je na čelu hrvatske vlade iskoračio iz uobičajnih floskula o BiH „kako cjelovitoj državi u kojoj će Hrvati biti ravnopravni s druga dva konstitutivna naroda“.
Zbog ponavljanja tih fraza njegova je politika prema Hrvatima u BiH nazivana humanitarnom, distancirajućom. Jučerašnjom izjavom, kojom Hrvatska praktično podupire federalno uređenje BiH napravljen je konkretan zaokret.
Sanaderov posjet Mostaru može se promatrat i u kontekstu odnosa na hrvatskoj političkoj sceni u BiH. Htjeli to priznati njegovi protivnici ili ne, ugošćavanje premijera Hrvatske, politički je trijumf predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Iz najmanje tri razloga. Šef hrvatske vlade došao je otvoriti mostarski sajam, koji je poluprivatna Čovićeva tezga. Izjavio je kako je ujedinjenje dva HDZ-a, kojem se Čovićev oponent lider HDZ 1990. , sada, snažno protivi- neminovno. Informacije koje su u javnost puštane iz Čovićevog tabora, o skorom spajanju dviju stranaka, kako bi se oslabila devedesetka, šef matičnog HDZ-a je podupro, ne mareći za mišljenje dojučerašnjeg saveznika. Konačno, Sanader je podržao i Čovićevu ideju o četiri federalne jedinice, nakon što su je kroz banjalučku izjavu potvrdili lideri najjače bošnjačke i srpske stranke.
A, čovjek je prije četiri godine bio gotovo politički mrtav. Zbog optužbi za zloporabu položaja i primanje mita, odbio je podnijeti ostavku u Predsjedništvu BiH, pa ga je tadašnji visoki predstavnik Ashdown smjenio. Završio je u sudnici, a nakon izricanja prvostupanjske presude i u zatvoru. Zbog potpisivanja travanjskih amandmana protiv njega se okrenula hrvatska javnost, znatan dio medija, katolički biskupi, koji su ga optuživali da je ucijenjen i kupljen. Nakon sumnji u namještanje izbora za predsjednika stranke, njegovo odstupanje bezuvijetno je tražio šef hrvatskog hadeza Sanader, ali i Europska pučka stranka. Snažno nezadovoljstvo Čovićevim ponašanjem rodilo je novu stranku na hrvatskoj političkoj sceni u BiH- HDZ 1990., čiji je lider postao miljenik službenog Zagreba. U njemu su bh Hrvati vidjeli novu nadu. No, nade i očekivanja vremenom su splašljnjavale, a razočarenje Božinim ponašanjem i politikom bivalo je sve veće. Transparentnost, dosljednost, vjerodostojnost, kao glavne odrednice koje je proklamirao Ljubić vremenom su postajale otrcane fraze.
Čovićev comeback dogodio se na prošlim lokalnim izborima, kada je neočekivano uvjerljivo pobijedio svog političkog rivala. Ljubić je, bolji reći, sam sebe porazio. Pronalazak političkih partnera za dogovor o uređenju BiH u liderima najjače bošnjačke i srpske stranke, Tihiću i Dodiku, netom nakon izbora, i konkrentni dogovori bili su novi veliki Čovićev uspijeh, kojim je istovremeno iz igre izbacio Ljubića. Banjalučka izjava o tome da se buduće ustavno uređenja treba temeljiti na četiri teritorijalne jedinice, koje će imati zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, praktično je od predstavnika druga dva konstitutivna naroda ovjerena Čovićeva ideja, prihvatljiva većini Hrvata, koju on kontinuirano zastupa već godinama. Sada je tu ideju prihvatio i službeni Zagreb, čime je Čović doživio politički vrhunac. Jačanju Čovićeve popularnosti doprinijela je i činjenica da on u posljednjih nekoliko godina nije imao ni jednu aferu s kriminalnom pozadinom.
Ljubić jučer nije javno viđen u Sanaderovom društvu, umjesto njega, na sastanku sa Sanaderom i Čovićem bio je Martin Raguž, što je potaklo špekulacije kako Božin zamjenik prelazi Čoviću, što je dodatan udarac lideru „Devedesetke“. Nakon svega, Čoviću se mora priznati da je iznimno vješt i darovit političar. On se, dok daje izjave, smješka, doima se opušteno, ležerno, tarotovski daje nadu da će se stvari riješiti. To su počesto iluzije, ali ljudi vole iluzioniste. No, osim širenja iluzija, on uspijeva okupiti partnere i izaći iz slijepe ulice, ili bar stvoriti privid nove nade. Tihić i on uspjeli su iz sedla izbaciti Silajdžića i Ljubića. Haris i Božo kritiziraju, ali ne nude riješenje. I kad ga nude to riješenje nitko ne prihvaća. Ljubić je tek uoči izbora govorio o trećem entitetu, a onda po starom nastavio muljati.
Čoviću, jčini se, nije cilj ujedinjenje dva hadezea, već uništenje konkurentske Ljubićeve stranke i stjecanje monopolske pozicije u zastupanju Hrvata. Ako u tome uspije, to će biti znak nesposobnosti njegove političke konkurencije da opstane na političkoj sceni. No ,to nikako ne znači da Hrvatima, uz Čovićev hadeze, ne treba bar još jedna, jaka, stranka. Postojanje snažne političke konkurencije, umjesto monostranačja, mogućnost biranja, umjesto glasanja, različitost, umjesto jednoumlja, kao mehanizam kontrole i sprječavanja zloporabe vlasti, temelj je demokracije i svekolikog napretka. Ako HDZ 1990. prestane biti ozbiljan rival Čovićevom hadezeu, političko tržište izrodit će neku drugu stranku. Prije ili kasnije.
Piše: Milan Šutalo, pincom.info