Da bi svojim čitateljima što dojmljivije prikazao ono što se zbilo na Pedesetnicu, Luka se u Djelima apostolskim (Dj 2, 1-11) služi starozavjetnim znakom vatre i ognja. Naime, nad glavama su se učenika pojavili plameni jezici kao znak dolaska Duha Svetoga, a plod njegova dolaska jest dar razumijevanja jezika. Taj je prikaz suprostavljen drevnom biblijskom kazivanju o pomutnji jezika uz gradnju babilonske Kule. Prestrašena i zbunjena grupica apostola, snagom Duha, postala je zajednica sposobna biti jedno srce i jedna duša.
Iako je današnji ulomak iz Ivanova evanđelja kratak i detaljima siromašan, on je ipak kronika rođenja Crkve. Silazak Duha Svetoga, za razliku od Luke (Dj 2, 1-41), Ivan smješta na sam dan Isusova uskrsnuća. Novi čovjek šalje svoje učenike da budu „novi ljudi“ i da obnove cijelo čovječanstvo. Svojim ih Duhom priprema za ovo poslanje.
Ivan nas u svome evanđelju vodi najbliže izvoru Duha, uskrslome Isusu. Iznenadna je Isusova prisutnost obradovala učenike. Da bi im dokazao svoj identitet, Isus im pokazuje svoje ruke i bok. Odmah su ga prepoznali. Ukazujući se prestrašenim učenicima iza zatvorenih vrata, on dvaput ponavlja: „Mir vama!“ Prvi ih put oslobađa straha, a drugi put obnavlja riječi poslanja koje su u međuvremenu bili zaboravili: „Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“ (20, 21). Ovo poslanje obnavlja učenike. Prvi su plodovi Isusova mira – radost i spokoj. Upravo je to Isus obećao apostolima posljednjih dana svoga zemaljskog poslanja: jamčio im je pomoć Duha Svetoga kojega im je poslao kako bi po njegovu Duhu i dalje osjećali njegovu prisutnost. Iako više osjetimo Kristovo izbivanje negoli njegovu prisutnost, nadahnuti njegovim Duhom, ipak ga slijedimo. Njegovo je obećanje postalo stvarnost kad je Isus, nakon uskrsnuća, ušao u Dvoranu posljednje večere, pozdravio učenike i, dahnuvši nad njima, rekao: “Primite Duha Svetoga”. Pedeset dana kasnije, na dan Pedesetnice, dar što ga je povjerio svojima „uvečer onog dana, prvog u tjednu“, postao je jasan i javan.
Iz današnjeg Ivanova evanđelja odzvanjaju mi dvije Kristove rečenice: „Mir vama!“ i „Primite Duha Svetoga!“. Što se tiče „primanja Duha Svetoga“, razmišljajući nad ovim tekstom, svaki bi se kršćanin trebao zapitati s koliko ozbiljnosti ponire u srž evanđeoske poruke i koliko je uopće otvoren poticajima Duha, koji ga “uvodi u svu istinu i poučava“. Duh je Božji stvarna i pozitivna sila u našoj povijesti i on uvijek pronalazi pojedince preko kojih može djelovati za opće dobro. Duh Sveti silazi na svakoga, a ne samo na službene predstavnike Crkve. Odgovornost je, dakle, na svima nama. Primanjem Duha primamo i njegove plodove. Isus nam odmah nudi svoj mir.
Kakav je to njegov mir? Ivan nam svjedoči da je dar Duha isto što i dar Kristova mira. Taj jedinstveni mir, hebrejski “šalom”, nije samo odsutnost rata i nemira nego je unutrašnja punina, duhovno blagostanje koje se prelijeva i u našu konkretnu životnu stvarnost. U svijetu koji duboko razdiru podjele i napetosti svake vrste potrebno je vjerovati u evanđeosku utopiju uzajamne ljubavi i praštanja. Odgojiti se za mir znači naučiti upravljati sukobima, prihvatiti nenasilan stil života te naučiti umijeće iskrenog i mirnog dijaloga u poštivanju i uzajamnom uvažavanju. Kristov mir nije sinonim za obično odsustvo nemira. Njegov mir pronalazi svoj izvor u ljubavi nebeskog Oca. Nasljedujući Gospodina, kršćani postaju oruđa mira, ali ne nekog nestabilnog i(li) prividnog mira nego oruđa stvarnog Božjeg mira.
Sam je blagdan Duhova, gledajući ga očima današnjeg vremena, bezličan i teško shvatljiv. Ako ga usporedimo s božićnom romantikom i dramom Velikog tjedna, ovaj je blagdan bez emocija. No, blagdan Duhova ne slavimo kao događaj koji se dogodio nekad davno, nego kao blagdan doživljaja onog “skrivenog” Boga – Duha Svetoga. Govoriti danas o Duhu Svetome znači razmišljati o sebi, o vlastitom proljeću. Zanimljivo je primijetiti da Ivan snažno suprotstavlja strah kao najdublju dimenziju ljudske nemoći i mir kao dar Uskrsnulog koji raspiruje svaki strah. Zatvorena vrata o kojima se govori u Evanđelju, nisu znak sigurnosti već simbol zatvorenosti učenika u njihovoj nemoći. Kristov mir im pomaže napustiti ukočenost i mrtvilo, napustiti strah i egoizam. Da bi Crkva danas mogla ispuniti svoje poslanje, ona ne smije skrivati svoje promašaje, svoju nesnalažljivost, svoj strah i svoju zatvorenost nego se otvoriti Duhu.
Svi evanđeoski odlomci koji opisuju događaje vezane uz Isusovo uskrsnuće i sve ono što se događalo nakon toga žele naglasiti kao najveću slijedeću činjenicu: Isus želi sve svoje vjernike ispuniti darom Duha Svetoga koji će ih od sada nadahnjivati i voditi. Puni Duha Svetoga oni će postati sposobni da mogu davati svjedočanstvo za Isusa Krista i širiti ovim svijetom navještaj spasenja.
