Gay parada. Festival kiča, neukusa i podrške moralnom razvratu. Povremeno mi se na te slike okreće želudac. Nisam baš siguran komu to treba i u čiju korist. Nisu li to izrežirali i isfinancirali oni koji već godinama na razne načine podrivaju javni moral? Pitam se, koliko homoseksualaca doista želi da ih se doživljava kao razuzdane freakove?
Čak ako i izdvojimo one koji se kolebaju u svome spolnom identitetu, i uzmemo u obzir samo one koji sebe doživljavaju isključivo kao homoseksualce i javno se tako očituju, bi li većina njih rekla da je to slika koju žele o sebi?
Stoga mislim da toj „paradi“ nije ni trebalo dati odobrenje. Ali kad se već sve odigralo kako jest, želio bih pogled usmjeriti na jedan drugi vidik ovih događaja.
Kao svećenik, imao sam priliku razgovarati sa ljudima koji takvu svoju spolnu orijentaciju doživljavaju kao križ. Koji to kriju od svoje obitelji, roditelja, često i najboljih prijatelja, a gotovo uvijek od žene i djece ako ih imaju. Ako su vjernici, teško im padaju i prozivanja od svećenika, kao da su moralno pokvarenija kategorija od bilo koga drugoga.
Mediji donose drugu stranu priče, onu o gay-lobistima koji pokušavaju zabraniti da se ono što je objektivno nemoralno i nastrano takvim i nazove. Jednako teološko-društveni liberalizam nastoji izbrisati granicu moralnog i nemoralnog, ne samo ovdje nego za svako čovjekovo djelo i nedjelo nađe izliku.
Dok mi prvi izazovu suosjećanje, drugi mi idu na živce, što tek misliti o ovim trećima sa gay parade?
Ponekad se pomolim za ljude koji mi idu na živce ili prema kojima osjećam mržnju. Dok redovito molim za sebe, za ljude koje volim ili za one koji su me zamolili da ih se sjetim u molitvi, nekad se natjeram da molim i za one koje ne volim.
Jer se bojim da je Isus ozbiljno rekao: „Ne sudite da ne budete osuđeni“ i „Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti“ te „Ako ljubite samo one koji vas ljube, što posebno činite? Ne čine li to isto i pogani?“
Zato sam se večeras kratko pomolio i za ljude koji su bili neslavno propaloj splitskoj gay paradi. Ali, izlazeći iz kapelice, počela me proganjati jedna misao. Iza parade, ispod naših vanjskih fasada, maski i odora, uvijek stoji čovjek. Gol, ogoljen, ne samo gologa tijela nego i duše pred Onim koji nam je udahnuo život.
Devedeset posto mojih sunarodnjaka se definira kršćanima. To znači da vjeruju da je Sin Božji umro za nas. I to ne za nas pravedne. Nego za nas dok još bijasmo u grijesima. Toliko nas je volio da je predao samoga sebe za nas, pozvao nas da ga slijedimo.
Da smo tu svoju vjeru pokazali vani, da mjerilo katolicizma ponekad nije upravo mržnja prema „pederima“, ne znam bi li se ti likovi u gay paradi ponašali onako kako se ponašaju. Da smo mi kao svećenici doista svjedočili da Bog voli svakoga, i da se upravo iz te ljubavi oblikuju i moral i zapovjedi koje služe čovjeku a ne Bogu, ne znam bi li neki od njih nosili majice sa prekriženim križevima.
{youtube}JYkgyKvqQl8{/youtube}
Jesam li i ja kao svećenik pridonio tome da neki ljudi radi vanjskog očitovanja kršćanstva odbace Krista? Bojim se da jesam, i to ne jedanput, i ne samo odnosom prema homoseksualcima (možda najmanje prema njima), nego prema brojnim ljudima koji mi iz nekog razloga nisu bili simpatični.
Možda je večeras bilo potrebnije da molim za sebe nego za njih. Zato sam morao napisati ovaj tekst, ne želeći neutralizirati ono što moja vjera i ja osobno držimo moralno neurednim stanjem. Morao sam napisati upravo radi te svoje vjere, uza sav rizik da me nazovu „pederom“ ili drugačije diskvalificiraju. Jer moja mi vjera kaže da Bog voli svakog čovjeka. Voli li pedera?
Bog voli čovjeka. I tebe i mene, i njega. Ako ne stojim na stajalištu da svakoga voli jednako, svatko tko je pročitao evanđelje teško bi se usudio pogađati koga to voli više.