Školovanje u Brljici

Prva škola na prostoru današnje općine Ljubuški, otvorena je 1867. godine na Humcu. Je li netko iz Brljice pohađao tu školu nije poznato ali malo je vjerovati da je. Austro-Ugarska već 1880. godine otvara osnovnu pučku školu u Veljacima, koju su pohađala i neka djeca iz Brljice (fra Jerko, vjerovatno i fra Joakim, mada u biografiji piše „u mjestu“ što nije točno).

Nedugo za tim 1902. godine otvara se osnovna pučka škola u Vitini, kada se i širom otvaraju vrata i za brljičku djecu da mogu pohađati školu. Za ondašnje prilike to je bilo „na kućnom pragu“ za brljičku djecu, jer je i najudaljenijima, bilo nešto malo više od četiri kilometra. U školu su upisivana mahom muška djeca ali od upisanih malo je završavalo osnovnu školu. Većina je napuštala poslije drugog razreda, jer bi tada već malo ojačali i mogli bi privređivati u kući, a već su naučili čitati i pisati. To je bila četverogodišnja škola i bila je smještena u Anića kući (danas kuća Mije Borasa) a tu je bila sve do izgradnje današnje škole poslije zemljotresa 1962. god. Poslije završene osnovne škole u Vitini, trebalo je ići u Široki Brig ili negdje dalje na školovanje. Svakako to je iziskivalo velike materijalne troškove, koje je naš brljički domaćin teško mogao priskrbiti. Unatoč tome, rat zatiče osmoro brljičana na školovanju izvan Vitine.

Pred kraj rata 1944/ 45, djeca iz Brljice bila su određena da idu u Borajnu u školu jer se u vitinsku školu bila uselila vojska (škola je bila u Iličića kući, a učitelj je bio Martin Bagarić iz Duvna). Ubrzo poslije toga prelaze u Vitinu.

Kao i u mnogim selima tako je i u Brljici bilo puno nepismenog mladog svijeta poslije rata, pa se osnivaju po zaselcima „analfabetski tečajevi“ opismenjavanja. Obveza je bila za sve one koji su prerasli škoju da pohađaju taj tečaj. Takav jedan tečaj proveden je i u Brljici u kući Ante Babića. Uvečer bi dolazio neki Sveto učitelj iz Vitine i vodio nastavu. Ante je podučavao osnovne računske radnje, tim polaznicima.

Početkom pedesetih godina otvaraju se četvorogodišnje osnovne škole i po zaselcima zbog prenatrpanosri škole u Vitini pa je tako otvorena škola i u Majić Mali školske 1951/52. godine. Bilo je to u Talića (Stipana Majića) kući i tu su išla djeca iz Brljice, Uljevine, Gavran Male, Ogradice, Majić Male, Dolaca i Varoša. Prvu godinu učitelj je bio Mate Boras Kabarić- Kordušin, ali on je iduće godine bio premješten pa dolazi mlada učiteljica iz Ljubuškog Emina Mesihović. Slijedeće godine otvara se škola i u Gavran Mali u kući Joze Gavrana, pa djeca iz Uljevine i Gavrana prelaze tamo. Škola u Talića kući bila je samo dvije godine, pa poslije seli u Antiničinu (Anice Majić) kuću gdje ostaje dugo sve do ukinuća. Škole u Majića kućama, bile su, jedna poveća prostorija, u kojoj se nastava odvijala u dvije smjene, tako da su prvi i treći razred išli skupa a drugi i četvrti isto skupa. U prizemlju je bila jedna soba za učiteljicu, u kojoj je ona stanovala.

Na kraju školske godine, za prva tri razreda, dobivao se komadić papira formata A-5 u boji na kome je pisao uspjeh učenika za tu školsku godinu, četvrti razred je dobivao svjedodžbu. Boja papira je ovisila od uspjeha, odlikaši su dobivali crvenu, vrlodobri plavu, dobri zelenu, dovoljni žutu , a oni koji su „propali“ dobivali su bijelu.

U Klobuku je osmogodišnja škola počela s radom šk. 1953/54. god., te iste godine prešlo se na novi način školovanja, osmogodišnje osnovno obrazovanje, ukinute su niže realne gimnazije. Iste godine počela je s radom i realna gimnazija u Ljubuškom. Tada brljički učenici iz Ljubuške škole prelaze u Klobuk.

Osmogodišnja škola u Vitini počela je s radom šk. 1955/56. god., mada je već tri godine ranije počeo raditi peti razred, ali to nije bilo dobro organizirano pa se nešto naknadno moralo polagati ako se htjelo nastaviti u Klobuku ili Ljubuškom. Bilo je veliki trzavica oko početka rada te škole jer se pobunilo pučanstvo, činjenicom da u Vitini nema škole, a u Klobuku ima. Čak su i učenici bili uključeni u te aktivnosti, njih nekoliko stotina upisanih u Klobuk, odbili su prisustvovati nastavi nego su pješke krenuli iz Klobuka u Vitinu. Nastava se odvijala u Anića kući i u Blagajni, tek naredne godine na Blagajni se podiže kat i tu se izvodi nastava od petog do osmog razreda.

U Ljubuškom se otvara niža realna gimnazija 27. XII. 1945. god., a viša realna gimnazija šk. 1953/54. god. pa brljičani mogu od tada pohađati gimnaziju, tako tek 1957. god. imamo prve srednjoškolce školovane na tertoriji ljubuške općine. Za sva ostala zanimanja trebalo je poći, dalje od kuće, u najmanju ruku do Mostara.

Negdje do pred sam kraj pedesetih godina učenici su bili uniformirani, ali i dalje nije bilo „zabranjeno“ dolaziti bos u školu (vidi sliku). Učenice su nosile kecelje i kapu francuzicu na kojoj je bio žuti metalni rimski broj razreda koji pohađa, a učenici su nosili kute i kapu na kojoj je isto bio broj razreda. Muška kapa je najviše sličila „šapki“ koju su nosili oficiri i milicija, s prijeda urešena iznad šiljta žutim petopletom od „zeja“ tako se tada zvao. Ne samo da su učenici bili uniformirani, nego se i šišalo po zapovijedi, obično bi to bilo na početku šk.god. i u proljeće. U nižim razredima to bi određivao učitelj, a u višim bi se čitala oglasna knjiga, do kada svi učenici trebaju biti ošišani, oglasnu knjigu je potpisivao direktor s obveznim završetkom „smrt fašizmu sloboda narodu“

Nastava se završavala tako da bi svi učenici ustali i stali mirno a naprijed bi izišao jedan koga bi odabrao učitelj i okrenut prema ostalim sa šakom na slijepočnici viknuo „za domovinu s Titom“ a svi bi u jedan glas „naprijed“. Ako ne bi bilo jako ovo“naprijed“, ili nisu svi rekli u jedan glas, radnja se znala i ponavljati. Kući se odlazilo u dvoredu s tim da se moralo držati za ruke, o čemu je brigu vodio, ko je za to bio zadužen od strane učitelja. Neposlušni u tom redu sutra su prijavljivani učitelju i kažnjavani su.