Kakva su bila njihova jutra, dani i noći? Kako su im svitale zore, kakvi su im bili snovi? S koliko briga, straha i neizvjesnosti su gledale djecu, budile se i išle na počinak? Kolika je bila njihova čežnja, samoća, žudnja i želja za muškom rukom, potporom i nježnošću? To su samo one znale, tek manji dio povjerile su najbližima i odnijele sa sobom u grob.
Riječ je o hrvatskim udovicama II. svjetskog rata i poraća.Epska je to i junačka tema za spisatelje i književnost koja još stoji postrani i u tišini baš onako kako su i one živjele i preživljavale. Izazov bi bio rasvijetliti njihov život, položaj i mjesto u društvu, odnos vlasti prema njima, neimaština i glad, odgoj i podizanje djece… U konačnici trebalo bi trajno javno obilježiti, sačuvati od zaborava, u znak zahvalnosti i sjećanja ostaviti spomen na njih i njihovu patnju.Da naraštaji i društva koja dolaze znaju i uče, nikad ne zaborave i da se ne ponovi.
U Ljubuškom su odlučili krenuti tim putem i napraviti važan iskorak
– Odlučili smo podignuti spomenik majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški. Želimo na taj način izraziti poštovanje i zahvalnost za sve što su podnijele, propatile i izdržale. To smo im dužni, s velikim poštovanjem se moramo prema njima odnositi, a spomenik je najmanje što možemo sada za njih učiniti. Kada me netko pita kakav bi to trebao biti spomenik, kažem takav da tko god ga pogleda pomisli da je to njegova majka, a dijete koje je uz nju, da je to on ili ona. Tako da nitko ne daj Bože nema što loše o njemu reći ili učiniti, kao što se zna sa spomenicima događati. On ne treba nikoga izazivati, u njemu nema politike, tu nema stranke, to je spomenik dobrote, to je dio svih nas – kaže Ante Milas, začetnik ideje, predsjednik Udruge potomaka udovica II. svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški. Imao je dvije godine kada mu je otac 1945. godine poginuo, majka Anica je imala 37 godina, bilo ih je osmero djece.
O težini i razmjerima žrtve i tragedije zorno svjedoče podaci: u ljubuškoj općini bilo je 716 udovica i 2.227 djece siročadi iz II. svjetskog rata i poraća čiji su muževi i očevi bili pripadnici neke od postrojba tadašnje hrvatske vojske. Znači u prosjeku troje djece uz svaku udovicu majku. To su podaci iz knjige “Spomenar Ljubuškog”.
Prezrene i zaplašene od bezobzirnih komunističkih vlastodržaca nigdje nisu dobrodošle, nisu smjele tražiti pomoć ni javno žalovati, a kamoli prosvjedovati zbog stanja u kojem se nalaze. Teško bi dobile posao, kada bi ga tražile bivale su ucjenjivane. Djeca nisu smjela govoriti tko im je otac, gdje i u kojoj vojsci je poginuo. Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevnica.
– One su iznijele glavni teret, to je spomenik ženi majci koja je kada bi došla kući vidjela petero djece i nema im što dati za jesti i obući. Nju nije zanimalo ustaša ili partizan, pred očima su im bila samo djeca, očenaši i molitva – kaže Ante Milas.
Spomenik pravi akademski kipar iz Ljubuškog, Stjepan Skoko. U dogovoru s udrugom u spomeniku će biti žena i troje djece. Jedno, najmanje, će držati u naručju, drugo, drži za ruku, a treće sjedi ispred njenih nogu i drži knjigu. U dogovoru s općinskim vlastima nastojat će se postaviti negdje u središnjem dijelu grada.
U ljubuškoj općini udovice su bile iz 31 sela
U općini Ljubuški, udovica iz II. svjetskog rata i poraća bilo je iz 31 sela. Najviše iz Radišića – 247, iz Studenaca 158, s Humca 134, iz Klobuka 122, iz Lipna 112, iz Vitine i Pregrađa po 109. U Grabu ih je bilo 98, u Veljacima 93, Crvenom Grmu 84, Hardomilju 79, Miletini 78, Zvirićima 72, Proboju 69, Vašarovićima 62, Cernu 61, Stubici 56, Grljevićima 55, Vojnićima 48, Crnopodu, Mostarskim Vratima i Bijači po 45. U Šipovači ih je ostalo 40, Hrašljanima 38, Prologu 37, Grabovniku 26, Lisicama 23, Gredi 17, Ljubuškom 16, Teskeri 15, Dolama 13, Gradskoj 12, Otoku 5 i u Kašču 4.