U nedavno otkrivenoj masovnoj grobnici na Novom groblju u Vrgorcu, nastaloj koncem siječnja 1945., nalaze se ostaci triju ženskih osoba, pokazala su naša istraživanja. Riječ je o tijelima Jele i Mare Luburić iz sela Čalića u općini Čitluk te Stane Nižić iz sela Lisice u općini Ljubuški. Prema riječima članova obitelji, Jela Luburić i Stana Nižić bile su u visokom stadiju trudnoće.
Jela Luburić, rođena Kvesić, supruga Markova i njena susjeda Mara Luburić, dvije su žene iz sela Čalića, koje su sredinom siječnja 1945. partizani uhitili na brežuljku iznad sela i odveli prema Ljubuškom. Potvrdu činjenici kako su nekoliko dana kasnije viđene u zatvoru OZN-e u Ljubuškom dalo je nekoliko osoba a potvrdu iste informacije dao je i pokojni fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani.
-Moja mama Jela i strina Mara Luburić su prema kazivanju starijih članova obitelji toga dana otišle iznad sela kako bi priskrbili nešto drva za ogrjev i više se nisu vraćale. Kasnije smo doznali da su u pratnji jednog partizana odvedene prema Ljubuškom. Strina je naime uspjela utrčati u jednu kuću u Ograđeniku i zatražiti nešto hrane što je, uz informaciju kako su viđene u zatvoru u Ljubuškom i nedugo zatim ubijene na Novom groblju u Vrgorcu, jedino što znamo o njihovoj sudbini, kazala nam je danas 74-godišnja Ana Luburić, kći Marina, koja posljednjih godina živi u Mostaru.
Među sumještanima se sve od tada priča kako su partizani zapravo, iz određenih razloga, željeli uhititi jedino Jelu Luburić. Međutim, pošto se Mara nije željela od nje razdvojiti poveli su i nju, priča je koja se i danas održala u Čalićima, mjestu u općini Čitluk iz kojeg je tih dana na isti način nestale tri osobe za koje se osnovano vjeruje da su ubijene na Novom groblju u Vrgorcu.
Umjesto stvarnog razloga, partizanski su odbornici nakon njihovog nestanka plasirali priču kako su njih dvije uhićene pod optužbom da su bile ustaški kuriri te da su ustašama nosile hranu. Međutim, Ana Luburić takve priče oštro demantira.
-Priče o kuririma i hrani su obične gluposti. Hrane nije bilo ni za potrebe brojne obitelji. Moja mama je bila „trećarica“. Nosila je „pasić“ oko pojasa, isti onakav kakav nose i fratri, pa stoga smatramo kako je to bio temeljni razlog zbog koga su odvedene, kaže Ana pokušavajući dokučiti stvarne razloge ubojstva njezine majke. Iza ove dvije žene ostalo je šestero maloljetne djece.
-Mama je imala mene i sestru a nosila je i treće dijete, dok je strina Mara imala četvero djece, sina i tri kćeri. Mi, njihovi potomci živimo za dan kad ćemo biti u mogućnosti dostojno ih pokopati a odmah zatim i mi im se možemo mirna srca pridružiti, kazala nam je u telefonskom razgovoru Ana Luburić.
Sudeći prema povijesnim izvorima, na partizanskim položajima u brdu Trtle tada je bila 4. dalmatinska brigada, čiji je brigadni stožer na čelu sa zapovjednikom Ivanom Gaćom imao sjedište u Čitluku. Međutim, na tom području djelovale su i postrojbe KNOJ-a, izravno podređene OZNI, kao i represivne partizanske skupine podređene tzv. Komandi mjesta Ljubuški na čijem je čelu bio Marijan Primorac, te Komandi područja za zapadnu Hercegovinu na čijem se čelu nalazio Azis Kudra, musliman iz Čapljine, bivši zamjenik komandira čete 11. dalmatinske brigade.
Tko je dao zapovijed za evakuaciju zatvorenika prema Vrgorcu?
Dostupni povijesni izvori kazuju kako su dijelovi njemačke snage iz sastava 369. divizije i ustaško-domobranske snage iz sastava 9. Hrvatskog gorske divizije 27.-29. siječnja 1945. izveli napadnu operaciju Bura u kojoj su partizanske postrojbe s prostora općina Široki Brijeg, Čitluk, Ljubuški i Čapljina uspjeli potisnuti prema Vrgorcu i Metkoviću.
U tom metežu OZN-a i Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu naredili su i evakuaciju svih partizanskih institucija iz Ljubuškog pa tako i zatvora OZN-e u kome je bilo zatočeno četrdesetak civilnih osoba, što priznaje i tadašnji partijski sekretar Okružnog komiteta Jure Galić u svojim objavljenim memoarima. Međutim, amnestirajući sebe od možebitnih sumnji ili kaznene odgovornosti, Galić navodi kako je on osobno u to vrijeme bio na Vučipolju kod Posušja, gdje je s Petrom Lekom, čiji je potomak aktualni dopredsjednik Hrvatskog sabora, prikupljao obavještajne podatke potrebne za konačni partizanski napad na Široki Brijeg, što se u određenim krugovima tumači i kao izrada popisa osoba nesklonih komunističkim vlastima.
Na putu prema Vrgorcu uhitila a zatim strijeljali još jednu trudnicu
U Lisicama, selu u općini Ljubuški, doznali smo identitet još jedne nevine žrtve. Stana Nižić, u to vrijeme žena od tridesetak godina, i ne znajući što se događa, vodila je mazgu i žurila kući bojeći se pucnjave koja se čula iz pravca Ljubuškog. Međutim, naišla je tako na oružanu partizansku pratnju koja je zarobljenike iz Ljubuškog vodila prema Vrgorcu, doznali smo ovih dana u Lisicama, selu u općini Ljubuški.
-Partizanima je trebala mazga, a pošto se Stana opirala i nije dala mazgu, partizani su i nju uhitili i priključili koloni, kazali su nam stariji mještani Lisica, ističući kako je i Stana Nižić bila u visokom stadiju trudnoće.
U Lisicama se čak otvoreno spominje i ime jednog od partizanskih egzekutora koji su pucali u civile na Novom groblju u Vrgorcu.
-Stanina mama je puno godina kasnije iz tko zna kakvih izvora doznala da je u njezinu trudnu kći pucao ljubuški komunista Zaim Konjhodžić, koga je osobno poznavala. Jedne prigode, tako, ga je odlučila pitati zašto joj je ubio dijete. Ovaj joj je mrtav hladan odgovorio: Što je šutila, što nije kazala čija je!, kazali su nam u Lisicama.
Gdje su uzroci ovom zločinu?
Odgovornost za ovaj monstruozni zločin, međutim, ne može ležati na egzekutoru, bez obzira kako se on zvao. Ne može ležati niti na imenu bilo kojeg zapovjednika, bilo lokalne, bilo regionalne razine. Istina, dalja istraživanja ovog zločina svakako će se vezati uz 4. Dalmatinsku brigadu i institucije koje je partizanski pokret i KPJ od studenoga 1944. do konca siječnja 1945. uspostavio u Ljubuškom. Kad bi Republika Hrvatska i BiH bile pravne države, Jure Galić bi već trebao, pa makar u svojstvu svjedoka, kazati što zna o ovim zločinima, kažu Ljubušaci.
Iz elaborata dr. Mihe Kreka o zločinima KPJ, koji je u svibnju 1945. dostavljen britanskom veleposlaniku u Vatikanu vidljivo je na koji je način KPJ pripremala i organizirala čistke tzv. narodnih neprijatelja. U spomenutom elaboratu izravno se naima spominju Pokrajinski odbor NOP-a i Okružni komitet KPJ za Zapadnu Hercegovinu, čiji je Galić bio član, kao tijela partizanske vlasti koja su pripremali popise za likvidaciju. Zanimljivo je da se u tom elaboratu spominju i egzekucije 160 katolika-laika.
„Ovaj organ Komunističke partije sastavio je popis svih sumnjivih i opasnih elemenata s tog područja koji su trebali biti eliminirani i ubijeni. Među njima se nalazilo 160 katolika – laika iz Čapljine i Ljubuškog: trgovaca, seljaka i drugih civila. Na popisu su se našla i imena svećenika i 44 franjevca. Laici su ubrzo masakrirani: 60 u Čapljini, 58 u Ljubuškom. Pojedini su pobjegli ili su izbjegli uhićenje od strane komunističke policije. U pogledu svećenika narodnooslobodilački odbor odlučio je da odluka o njihovoj sudbini bude odgođena do zauzimanja Mostara. Takva odluka bila je posljedica činjenice da su partizani smatrani ubojicama svećenika: masakr svećenstva mogao je izazvati otpor protiv partizanske vlasti“, kaže se u elaboratu dr. Mihe Kreka.
Navedeno u elaboratu Mihe Kreka sasvim zorno pokazuje u čemu je bila krivnja Jele Luburić. Sva njezina krivnja bila je očito u činjenici da je bila „trećarica“, odnosno član jedne laičke vjerničke zajednice, što nam je potvrdila i njezina kćer Ana.
Pokrajinski komitet NOP-a i Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu svakako nisu bile institucije koje su mogle samostalno donijeti odluku o izradi popisa za likvidaciju, niti su OZN-a, KNOJ i dijelovi partizanskih postrojbi mogli samostalno provoditi masovne likvidacije poput ove na Novom groblju u Vrgorcu. Zapovijed za ovakva postupanje treba gledati kao na metodologiju organiziranog zločina koji je mogao biti planiran isključivo u najvišem vrhu KPJ, koja je vodila revoluciju.
Upravo u ovoj činjenici i danas leži razlog da se ovi događaji na sve načine pokušavaju zataškati.