Ivan nam danas nudi prizor sumnjičavoga Tome, koji se dogodio osam dana nakon Uskrsa. Toma je jedan od od najosebujnijih Isusovih učenika. Prozvan je sumnjičavim, malovjernim pa čak i nevjernim učenikom, i to zbog njegove sporosti u prihvaćanju vjere u Isusovo uskrsnuće. Čovjek koji je tražio objašnjenje. Čovjek koji je pitao. Čovjek koji se usudio (po)sumnjati.
Evanđelist nam svjedoči kako su apostoli nakon Isusove smrti živjeli u strahu od Židova. U njima je nastao silan lom. Učenici su tjedan dana nakon Kristova uskrsnuća bili zbunjeni. Bili su preplašeni i osamljeni. Strah se hvata tamo gdje se ne snalazimo, gdje ne vidimo jasno, gdje su nam stvari i odnosi nepoznati i gdje smo iz svjetla ušli u tamu i sjenu. Učenici su nemirni. Njihov je duh okovan pesimizmom. Na Kalvariji je umrlo povjerenje koje su učenici imali u Isusa. Na Kalvariji su propali njihovi planovi s Isusom. Vlastitim su očima vidjeli Isusovo mrtvo tijelo. Iz daljine su svjedočili njegovu debaklu na Kalvariji. Ali priča se da je – živ. Nešto se promijenilo. Što se to uopće dogodilo? Jesu li glasine istinite? Kako mrtav čovjek može postati živ? Dogodilo se nešto što izlazi i nadilazi njihove spoznaje okvire. Što sad?
Bila je, naime, “večer onoga istoga dana, prvoga u tjednu” kad ih je Isus posjetio. Nedjelja, dakle. Te nedjelje sve postaje novo: zaključana se vrata otvaraju, naviješta se mir i otpuštaju grijesi. Apostoli su radosni jer je Gospodin među njima. Ivan nam svjedoči o dva odgovora na Isusov dolazak: radost i mir. Nakon što su ga, naime, učenici vidjeli, obradovali su se. Ovo je radost koja prožima život od njegova početka do njegova kraja. Ne zadržava se na trenutku nego u življenom trenutku skuplja i prošlo i buduće vrijeme. Drugi je odgovor – mir. Ovaj mir nije sinonim za obično odsustvo nemira nego posljedica susreta s Kristom.
Nakon što su tada odsutnom Tomi rekla Desetorica što se dogodilo, on im nije vjerovao nego je čak zahtijevao dokaz: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati” (Iv 20, 25). Iz Tominih riječi izvire uvjerenje da je Isus prepoznatljiv, ne toliko po svome liku, koliko po svojim ranama, koje su pak svjedočanstvo Božje ljubavi. Tjedan dana nakon toga Isus opet dolazi svojim učenicima. Ovaj su put svi na okupu. Iako živi Isus hvali one koji ne vide, a vjeruju, on izlazi Tomi u susret upravo u njegovoj želji i potrebi da vidi i da opipa. Poznaje i izravno odgovara na konkretni uvjet koji je Toma postavio: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran” (Iv 20, 27). Toma odgovara najsjajnijom novozavjetnom ispovijesti vjere u Kristovo božanstvo: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20, 28).
Tomu, kao simbola ljudskog traženja i nesigurnosti, često se percipira kao nevjernika. On nije bio nevjeran. On je sumnjao zato što je tražio cijelim svojim bićem da bi onda čitavim bićem prihvatio nađeno. Mnogi sumnju drže pokretačem vjere. Sumnja ima onaj pozitivan vid koji potiče čovjeka na traganje i hrvanje s istinom, koje, na koncu, vodi do zrele i prave vjere.
Ivanovo nam evanđelje donosi Tomino iskustvo, koje nam je svima dobar primjer. Svi želimo vidjeti, dodirnuti, osjetiti. Želimo nešto provjerljivo o Isusu kojeg nasljedujemo. Isus odgovara Tominom zahtjevu i postiđuje ga. Tomino nam pitanje daje pravo da od Isusa (za)tražimo objašnjenje. Tako, s jedne strane, doživljavamo slabost svoje sposobnosti razumijevanja, a, s druge strane, zauzimamo stav povjerenja onih koji očekuju snagu i svjetlo od Onoga koji ih može dati.
Nemojmo se čuditi Tominoj sumnjičavosti nego ozbiljnije razmislimo o tome što zapravo znači slijediti Isusa Krista.