Prema mišljenju jednog od naših najuglednijih psihijatara-psihoanalitičara prof.dr.sc. Vladimira Grudena, u ostavci premijera Ive Sanadera nema niti trunke kukavičluka niti nerazboritosti, već je šok-terapija plemeniti doprinos mudrog političar razvoju Hrvatske:
– Ne mislim, doduše, da je Sanader to svjesno planirao , nego da je nakon što je odlučio da ode oblikovao odlazak u smislu kakva bi bila korist za Hrvatsku. Tek sad je njegovo objašnjenje da je to učinio kao šok-terapiju za Hrvatsku i Europu. Mislim da je to jako dobro napravio. Da bi sačuvao sebe, kad je vidio da nikakvim daljnjim nagovaranjem ne može privoljeti na suradnju – a tu mislim na prosvjetare u štrajku, studente koji traže besplatno školovanje, seljake koji traže novac, a svi smo u krizi – on se povukao. Njegovo su povlačenje neki najprije nazvali kukavičlukom. Ja to zovem hrabrošću. Kukavičluk bi bio kad bi se on držao nekog običaja ili neke navike pa i dalje ostao na kormilu, iako su svi ostali protiv njega. Najvažnije što je pokazao, i zašto drhte sad svi oko njega, je to da mu moć ne treba i da ga se ne može ucijeniti niti manipulirati pozicijom moći. Njemu ne treba aplauz kao estradnim umjetnicima. On je uživao koliko je htio, a onda se povukao s porukom da je on uvijek isti, a to što se zove premijerom ili ne, nije njegova vrijednost. Mi smo izgubili što njega nemamo, a ne da je on nešto izgubio.
Dakle slažete se s konstatacijom Ivana Čehoka izrečenom u Saboru kako je kod Sanadera prevladao nagon za samoodržanjem nad nagonom za moći, prema Darwinovoj teoriji evolucije?
Da. Nagon za moći je negativan nagon, a nagon za samoodržanjem je konstruktivan. Kod Sanadera je riječ o konstruktivnom egoizmu. On nije sačuvao sebe kao egoist, nego je pokazao i drugima što trebaju raditi kad je kazao “treba početi iz početka”. Kao model identifikacije on pokazuje da svaki građanin Hrvatske treba misliti na sebe, učiniti se kvalitetnijim i sam se izboriti za ono što želi, a ne samo čekati neka svoja prava. S druge strane, on je sačuvao sebe za neka druga vremena kad će moći biti koristan. Boriti se za prava naroda ne znači samo davati, kao što niti roditelj, kad je prihvatio svoje roditeljstvo ne znači da mora postati žrtvom svoje djece, nego ih treba pustiti da sami okuse život, uz stalno usmjeravanje. On nije napustio narod, nego je kao veliki tata svih Hrvata pokazao koliko ih voli jer želi da Hrvati odrastu. Svaki na svojoj poziciji. Mi smo sada suočeni da se sami snalazimo, to je dobro i ja zato kažem: Bravo, Sanader! Nietzsche je kazao: “Loša je nagrada ako svatko ostane samo učenikom mojim, pa i zašto ne biste skidali lišće s moga vijenca.” Ne mislim da je Sanader narcisoidan, nego da je svjestan svojih vrijednosti. Ako je narcis onda je konstruktivan. “Jer stvori Bog čovjeka na svoju sliku i priliku.” Prema tome, tko može biti bolji od mene? Mi slijedimo Boga. To može biti i pod navodnicima i namjerno. Sanader nije otišao jer je premoren. On nije izgorio. Nije dao obrazloženje ostavke, jer ga ne bi razumjeli niti bi mu dali da do kraja kaže. On nema što reći. Odlazi zato jer ga ljudi ne mogu slijediti.
Govorite o Sanaderu gotovo kao da je Isus!?
– Da, on je doista kao Krist, samo se nije dao razapeti. Jer čemu? I nakon razapinjanja mnogi ne vjeruju u Isusa. Isus je rekao divnu rečenicu: “Neka ti srce ne bude na ovozemaljskim vrijednostima, nego na onozemaljskima.” To je svojim činom rekao Sanader, i zato ja vidim da je napravio nešto zaista epohalno za hrvatski narod. Ne moramo se svi identificirati s njim, ali možemo napraviti svaki nešto korisno za sebe. Sada su svi u šoku jer se boje promjena, ali samo promjena donosi bolju kvalitetu. Ovo je samo malo veća promjena. No, nestalo je vode u morima, pa su od riba nastali vodozemci. Nestalo je hrane dolje, pa smo počeli letjeti. Otišao je Sanader, naučit ćemo živjeti samostalno.
Smatrate li da Hrvatska ima potencijala da primi i ozdravi od ove Sanaderove “šok-terapije”?
– Da, ova šok-terapija će djelovati. Mi zaista možemo za sebe reći da samo izabrani narod. Dokaz našeg potencijala je to što smo napravili 1991. godine, bez obzira na Zvonimirovo prokletstvo. Ako nećemo slušati vođu, onda ćemo slušati šok.
Ne držite li ipak dokazom bolesno velikog ega to što vjeruje da će njegova odluka otrijezniti i europske političare i “prisiliti ih sada da se suoče s posljedicama svog neprincipijelnog i neeuropskog ponašanja”?
– Ne, on to nije rekao zato što je napuhan i bahat, nego zašto što previše vjeruje u Europu. Međutim, tu se prevario jer je Europa dekadentna u mnogim svojim dimenzijama. Europa će vidjeti to što je želio pokazati, ali neće to htjeti priznati jer je egoistično destruktivna.