Zanimljivo je primijetiti da su Isusa više namučili religiozni ljudi nego oni koje često olako okarakteriziramo kao ateiste. Isus u današnjem Evanđelju opominje ondašnje učitelje vjere i morala: „Vršite i držite sve što god vam kažu, ali ne ravnajte se po njihovim djelima, jer govore, a ne čine“ (Mt 23, 3). Ako ćemo pojednostaviti stvari, cijelo je Matejevo 23. poglavlje – jedna velika optužnica protiv krivotvorene religije.
Isus nas u današnjem Evanđelju uči iskrenosti, dosljednosti i poniznosti.
Isus je prema svima milosrdan. No, kad je u pitanju religijska elita, posve je drugačija priča. Prema njima je bio nepopustljiv. Visoko im je postavio ljestvicu.
Čitamo o verbalnom okršaju između Isusa i njegovih protivnika. Danas je Isus u ofenzivi. Pismoznanci i farizeji su bili religijski intelektualci, teolozi i pravnici koji su bili stručnjaci u primjenjivanju Zakona u konkretni život dok su farizeji bili svjetovno bratstvo ujedinjeno pedantnim, sitničavim i rigoroznim opsluživanjem Zakona. Oni su bili samoprozvana palestinska elita. Kako su se zapravo ponašali farizeji i pismoznanci?
Nisu bili dosljedni. Njihovo ponašanje nije odgovaralo riječima koje su naučavali. Smatrali su se boljim i vrednijim od ostalih. Bili su opresivni prema drugima, a popustljivi prema sebi. Oni su sve činili samo da bi se uzdigli iznad ostalih. Farizeji su, prema Isusovim riječima, hodali od jedne fešte do druge samo zato da bi ostali mogli vidjeti njihovu važnost i ugled. Bili su žrtve vlastitog ponosa i taštine. Zaboravili su kome služe. Preko svojih su lica navukli masku svetosti, ali njihova su djela svjedočila nešto posve drugo.
U današnjem su Evanđelju i jedni i drugi objekt Isusove kritike. Isus ih opominje zato što „ne žive onako kako naučavaju“. Pokušava ih promijeniti. Isus ne osuđuje ljude nego način života. Osuđuje farizejstvo kao bolest duha kojoj su podložni ljudi i institucije svih vremena. Isus ne niječe ovlasti ovih učitelja i zakonitost njihova naučavanja. Niti druge poziva na neposlušnost. Opominje samo da se ne nasljeduje njihovo ponašanje. Uostalom, potiče da se ozbiljno shvati njihova pouka: „Održavajte sve što vam kažu”. Ne predbacuje im krivo naučavanje, nego licemjerje i nedosljednost.
Iako kršćani često slušaju Božju riječ, skloniji su primijeniti je na tuđi negoli na vlastiti život.
Pismoznanci i farizeji nisu ostatak prošlosti ni vlastitog Svetog pisma nego realnost i upozorenje današnjem svijetu. Riječ o stanju duha koji se djelomice nalazi u svakome od nas. Možda se mijenjaju nazivi, ali bit ostaje. Mi, fratri, često znamo reći da se ispod habita svašta može sakriti. Onaj koji nosi odijelo, ne nosi nužno i Boga. Koliko farizejstva ima u svima nama? Koliko se često pretvaramo da bi nas ljudi primijetili i pohvalili? Jedni žude za priznanjima na svom radnom mjestu, drugi u umjetničkom ili intelektualnim miljeu, treći trče za (nezasluženim) akademskim titulama misleći da će ih one učiniti mudrijima i da će ih ljudi više cijeniti, četvrti bi napravili sve samo da ih se primijeti. Ne biraju se više sredstva. Čovjek pokušava pronaći lažnu legitimaciju za svoja kriva opredjeljenja. Čovjek pokušava religijski opravdati svoj krivo nakalemljeni životni program. Bježi i od sebe i od Boga. Krije se iza mnoštva propisa i rituala koji ne donose život i prosvjetljenje. Vjera tako postaje kao odijelo kojim se maskiraju niski osobni interesi. Vjerska praksa služi egoističnim ciljevima. I Bog mu postaje sredstvo podizanja vlastitog spomenika. Prevladava vanjština.
Treba biti iskren i reći da smo svi mi u napasti tražiti od naših učitelja savršenost koju ni sami nemamo. Kako je lagano u drugome prepoznati nevjernog učitelja i farizeja, i kako je teško sebe vidjeti kao neadekvatnog učitelja i farizeja?
Što kaže Isus? „Vi pak…“ To je obrat. Trebamo dakle učiniti upravo obratno od onoga što je prethodno opisano. Prije svega potrebna je dosljednost da bi se izbjegla nehumana strogost. Hladna osuda i stroga primjena apstraktnih načela ne promiču Radosnu vijest nego je izdaju. Čovjek kao Božje stvorenje svetiji je i važniji od bilo koje svete knjige. Ako stavimo mrtvo slovo zakona ispred čovjeka, nastaju veliki problemi: ratovi, džihad, progoni, spaljivanja na lomači, ropstva… Isus ne želi srušiti religiju, on želi srušiti lažne autoritete.
Radosna vijest nije rezervirana samo za neke nego za sve. Ako želimo biti sretni, onda Riječ moramo oživjeti u vlastitom životu. To je smisao cjelokupnosti religije u našem životu.
Nasuprot isprazne i formalističke religioznosti koja ne koristi nikome, Isus stavlja evanđeosku zajednicu, u kojoj svi nastoje služiti jedni drugima. Iako se nije dao oslovljavati laskavim titulama, on ne želi zapravo ukloniti imena i naslove nego sve one razlike koje dijele ljude. „Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga“ (Mt 23, 11). Naziv „ministar“ danas znači nešto sasvim drugo, ali sam pojam dolazi od latinske riječi minus ili minimus, što znači – manji. Povlastica odgovornih jest služenje. Veličina se, prema Isusu, mjeri malenošću i poniznošću.
