Neki sam dan razgovarao s jednim svojim kolegom o genocidu u Srebrenici. On je raspravu zaključio rečenicom: „Oprostiti, ali nikad ne zaboraviti.“ Sutra je i deseta godišnjica rušenja tornjeva Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku i smrti 2750 ljudi. Uhvatio sam se u razmišljanju… Kako oprostiti nekome tko uopće ne traži oprost? Kako oprostiti nekome tko ustraje u svom zlu? Postoje li granice praštanja? Kako uopće oprostiti?
Petar u današnjem Evanđelju postavlja Isusu pitanje: „Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?“ Isus mu direktno odgovara: „Sedamdeset i sedam puta.“
Matej nam, uz ovaj dijalog Isusa i Petra, donosi i prispodobu o nemilosrdnom dužniku. Isus u ovoj svojoj prispodobi upućenoj onima koji su ga slijedili do kraja ironizira i karikira imaginarnu situaciju ne bi li ovi što lakše shvatiti bit.
Kralj iz Isusove priče odlučuje izravnati račune sa svojim dužnicima. Pred njega dolazi jedan koji mu je dugovao deset tisuća talenata (cca 164 tone zlata). Vjerojatno je bila riječ o višem upravitelju neke pokrajine koji se uvalio u dugove pa nije imao odakle vratiti. Ne bi li nekako podmirio dug, kralj zapovijeda da se prodaju svi njegovi ukućani, na čelu s njim, i cijelo njegovo imanje, kakav je nekad i bio običaj na Istoku. Dužnik pada nice i moli ga: „Budi strpljiv prema meni, i sve ću ti vratiti!“. Kralj se smiluje i oprašta mu cijeli dug. Nagrađeni čovjek nije ni izašao iz kraljeva dvora i već je naletio na nekog svog poznanika koji mu je dugovao stotinu denara (cca tridesetak grama zlata). To je bio novac sasvim beznačajan za jednu osobu koja je baratala stotinama tisuća denara. Beskrupulozno ga je uhvatio i počeo tući. Njegov mu je dužnik odgovorio istim riječima koje je on rekao kralju: „Budi strpljiv prema meni, i sve ću ti vratiti!“. Ali on ga u zatvorenosti svog srca baca u tamnicu sve dok mu ne isplati dug. Kad su prijatelji ovog sluge bačenog u tamnicu sve ovo javili kralju, kralj dozva nemilosrdnog slugu te ga preda mučiteljima dok mu god ne isplati cijeli dug. U ovoj se priči otkriva duh Staroga zavjeta, koji se držao stroge jednakosti, i koji pred Bogom vodi strogo knjigovodstvo.
Ovo je parabola o neograničenom oprostu. Ovo je parabola o Božjim i ljudskim mjerilima. Prepoznajem li se u nemilosrdnom i do grla dužnom sluzi? Kad se on našao u bezizlaznu položaju i bio primoran od kralja moliti milost, nije to učinio sa sviješću čovjeka koji je posrnuo nit iz želje da se pridigne i počne novo poglavlje svog života. Tražeći milost, tražio je samo novu mogućnost za povratak starim životnim navikama. I našao se pred zidom. Ova nam prispodoba osvjetljava čovjekovu situaciju pred Bogom. Bog je uvijek spreman poništiti i najteže dugove. Čovjek, s druge strane, nije uvijek nježan prema onome koji ga je uvrijedio. Ili pak prema onome kojeg je uvrijedio. Oprostiti je težak čin. Isusovo „sedamdeset i sedam puta“ nema veze s matematikom. Isusovo „sedamdeset i sedam puta“ znači neograničeno.
Svaki dan molimo (ili bismo bar trebali): „Oče…. Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo svojim dužnicima.“ Božje milosrđe prema nema povezano je s našim milosrđem prema našoj braći. Pred nebeskim vratima stoji milosrđe: otvara vrata onima koji su oprostili, a zatvara ih onima koji to nisu učinili.
Postavimo se na trenutak u drugačiju situacij. Gibonni pjeva: „Moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego ljudima reć’ oprosti…“ Daleko je teže tražiti oproštenje nego oprostiti. Tek kad se nađemo u situaciji traženja oprosta osjećamo kako je lakše oprostiti. Traženje oprosta zahtijeva nutarnju snagu. Na takav korak nismo spremni ukoliko se prije nismo obratili, spoznali krivnju, dorasli do spremnosti preuzimanja odgovornosti i zreli potrebe traženja odgovornosti.
Pred svima nama nalazi se dug put učenja na kojem ćemo samo otvorenih očiju i otvorena srca uvidjeti i pokajati se za ne samo osobne pogreške nego i za suradnju u zlu kojeg sami nismo počinili, za šutnju o zlu koje se događalo oko nas, za zatvaranje očiju pred zlom u strahu od rizika protivljenja, za prešućivanja zla u ime dobra za koje smo vjerovali da će se postići, za zlo počinjeno u ime ideja, za zle osude drugih zbog imena, vjere i jezika.