Kolumne

Prijave ti se na natječaj za studentski dom dva Hrvata i dobiju jednu finu sobu. Domalo, jedan od njih ode u stan i proda svoje mjesto nekom Bošnjaku, a kao treći, t. zv. legalni-ilegalac, pojavi se neki Srbin. Sada je situacija takva da na jednom krevetu spava Bošnjak, na drugom Srbin, a Hrvat leži na podu.

Broj mladih ljudi koji su završili svoje obrazovanje po pravilima bolonjskog procesa dosegao je 12 tisuća. Podatak je to koji bi u nekoj normalnoj zemlji bio povodom ponosa i zadovoljstva.

U normalnoj zemlji možda, ali u našoj nije. Nije jer je vrlo mali broj “bolonjaca” uspio naći posao

Oduvijek sam volio blagdane. Vjerski blagdani odišu toplinom i duhovnošću, često služe kao obiteljska okupljanja ili čak kao preispitivanja samog sebe. Kako suvremen način života uvjetuje  otuđenost najužih članova obitelji, to su jedinstvene prigode za susrete i ponovni osjećaj topline obiteljskog doma.

17. studenog 2010. godine. Večer je. Sjedim u sobi i pišem… Pišem toliko puta ispričanu priču, priču o nesretnoj hrvatskoj sudbini. Vani je oblačno, jedan čas pada kiša, jedan čas prestane. Pitam se prestaju li suze majki koje se ove večeri spremaju za sutrašnji dan?

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

‘Ti si žena pjesnika’, rekao mi je jednom davno jedan od ovih koji su čuđenje u svijetu. Pa pjesnik ne može imati ženu sve da hoće. Pjesnik nema para da si kupi vjenčano odijelo, a kamo li da uzdržava ženu.

Svatko od nas s susreo s njima. To su oni ljudi koji se uvijek vrte oko osi bilo kojeg autoriteta. Vjerojatno njihova karijera počinje vrlo rano, tako da bespogovorno klimanje glavom jednostavno uraste u srž njihova bića, te ga možda više uopće nisu ni svjesni.

Nije lako,  na nekoliko stranica,  sažeti burnu povijest jednoga drevnoga grada,  predstaviti njegove kulturne znamenitosti i opisati njegove vrijedne i odvažne ljude.
Nije lako,  ali sam odlučio pokušati.  Svaka pomisao o pisanju ljubuške putopisne reportaže vraća me nekoliko desetljeća unatrag.

Zastava. Komad platna. Simbol za koji je čovjek ponekada spreman umrijeti. Ponosim se svojom zastavom (trobojnicom, da ne bude nesporazuma).
Nosio sam je oko vrata u Podgorici prije pola godine kada mi ju je oteo jedan Srbin. Pobjegao je s njom dovoljno brzo da se ne potučemo.

Prilično dobru dijagnozu stanja u Hrvatskoj dao mi je ovog ljeta u Los Angelesu jedan hrvatski iseljenik. „Ono što sam vidio oduševilo me, ali ono što sam čuo od ljudi potpuno me razočaralo i ubilo u pojam!“ – rekao je. Zatim je dodao: „Živi se kao na Zapadu, novi autoputovi su izvrsni, gradovi su uredni, unatoč krizi ljudi imaju vremena i novca za uživanje