Kolumne

Većina suvremenih medija funkcionira oslonjena na dva stupa. To su industrija zabave i industrija vijesti (reklame su već posebna tema). Možemo ih nazvati industrijom u pravom smislu, jer ne samo da vijesti i zabavu donose nego i stvaraju. Proizvodnja filmova, igara i glazbe, dakle zabave, je razvijenija nego ikada. Okreće mjesečno milijarde eura, i uspijeva čovjeka zabaviti. Uspijeva popuniti prazne sate, osigurati ugodu bez ulaganja truda.

Politika i gospodarstvo komplementarni su pojmovi i ne mogu se definirati odvojeno. Budući da na hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj političkoj i gospodarskoj sceni nema ni stranke ni pokreta koji bi zagovarao desničarsku gospodarsku politiku, samim time dolazimo do zaključka da nemamo niti jedne desničarske opcije.

Dogodi se zaista, kao što je nedavno primijetio Milan Bandić, da su na čelu javnog poduzeća gdjekad svi iz istog sela. Čudesnim slučajem deset je poslovnih genija poniklo baš ispod jednog brda, u katastarskim granicama nekakve Donje Raštike. Već u Gornjoj Raštiki nema takve inteligencije. Gornjoraštičani su tudumi, nepismeni, tuku žene, piju alkohol i traktorima se prevrću u grabe, ali Donja Raštika je čudo. Gospodsko mjesto.

Imam tu priliku (ili nepriliku, kako se god okrene) svako malo čitati dvije, a često i više strana jedne te iste priče, te se svakodnevno susrećem sa velikim brojem raznih mišljenja i reakcija na često suprostavljene stvari.
Nije to ništa čudno. Kako se meni čini, ljudi ovdje kod nas, u Hercegovini, ali čini mi se i svi Hrvati općenito neprestano nešto dijele, svatko vuče na svoju stranu.

Bura oko govora hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u Parlamentu BiH, kao i njegovog posjeta Ahmićima ni dalje se ne stišava.
Dok bošnjački političari i mediji ovu  gestu Ive Josipovića pozdravljaju, ogromna većina hrvatske javnosti u BiH, poglavito one u središnjoj Bosni, uopće ne skriva svoju ogorčenost  i razočaranost istupom i većinom odaslanih poruka.

Strašna je drskost gradskih fićfirića što se u proljeće parkiraju poviše sela. Ni ‘dobar dan’ ni ‘faljen Isus’ nego pravo u šparoge.
Proljeće je došlo, sezona je šparoga i mnogi izletnici mogu se vidjeti ovih dana kako štapovima razgrću travu tražeći ukusne zelene izdanke. Penju se po suhozidovima i posrću preko korijenja, grane ih šibaju po licima, ženama se kosa mrsi o trnje, ali ništa ne može obeshrabriti njihovu proždrljivost.

Prošle smo se nedjelje prisjetili velike Kristove pobjede nad smrću. Slavili smo Uskrs. Svi kršćani – i zapadno i istočno krilo – sjedinjeno u vjeri u pravoga Boga i pravoga čovjeka.
Isus je pretrpio toliku muku bičevanja, sramoćenja, izdaje najbližih, osude autoriteta zajednice, razapinjanja na križ, prolivanja zadnje kapi krvi, sve zbog nas, da bi otkupio naše grijehe i otvorio nam vrata raja.

Evo počet ću, po mom mišljenu, trenutnim stanjem uma nekih najradikalnijih primjera studenata i studentica Zagrebačkog Sveučilišta u današnjem kapitalističko – liberalnom društvu u kojem živimo.

Pokušat ću vam prikazati koliko je relativizam uzeo maha u načinu razmišljanja tih studenata.

Našem čovi rođenom u gradu sedamdesetih godina 20. stoljeća, koji nije bio te sreće da mu je otac bio oficir JNA ili majka visoki dužnosnik HDZ-a, a toliko je smion da ne želi vječno živjeti s roditeljima, dapače, namjerava zasnovati vlastitu obitelj, u Hrvatskoj se otvaraju dvije mogućnosti – ili će zauvijek biti podstanar ili dići lihvarski stambeni kredit u stranoj banci da kupi precijenjen stan sumnjive kvalitete.

Ovakva bosanska tuga i hercegovački jad su mogući jer Hrvati više nemaju politiku ni političare, nego vazale međunarodne zajednice, pojedince, dužnosnike kako se vole nazivati, koje je stigla kletva „zabavili se oni o sebi“. Jedina razlika među njima je što se jednima pakiraju tužbe, a drugi ih pakiraju svima oko sebe dok ne ostanu sami ‘na sedlu’. Trećima je davno poslana poruka: „Samo šutite! Ne bunite se!…”