Martin Luther je rekao da je nekad potrebno snažno zgnječiti biblijski odlomak kako bismo iz njega iscijedili evanđelje. U današnjem Evanđelju čitamo Isusovu prispodobu o radnicima ubojicama koji su pokušale oteti vinograd svog gospodara. Ova je prispodoba, na prvi pogled, teška i negativnog karaktera, ali, ako pogledamo dublje, uhvatit ćemo onu pozitivnu nit koja počinje prvim, a završava posljednjim slovom prispodobe. Prispodoba o radnicima ubojicama koju pronalazimo kod Mateja, Marka i Luke je zapravo alegorija koja govori o ubojstvu Božjeg sina od strane židovskih poglavara te o tome kako je Izrael, zahvaljujući svom nemaru i bahatosti, izgubio privilegij.
Uvod u današnju prispodobu nalazi se u Mt 21, 28-33: „Kad je Isus ušao u Hram i počeo poučavati, pristupiše mu svećenički glavari i narodne starješine pa ga upitaše: ‘Čijom vlasti to činiš? Tko ti je dao tu vlast?’“ Svećenici i vođe zahtijevaju su od njega pravnu potvrdu njegova autoriteta, ali zaboravljaju da proroci dobivaju svoje poslanje direktno od Boga.
Gospodar je osobno radio na svom vinogradu: posadio ga je i ogradio te sagradio u njemu kulu. Iako nam to zvuči čudno, ali u ono je vrijeme bilo uobičajeno da zemljoposjednici iznajmljuju svoje zemlju. Ono što nam prvo upada u oči jest pažnja s kojom se gospodar odnosi prema svom vinogradu. Matej koristi pet glagola da bi opisao njegovu brigu: posadi, ogradi, iskopa, sagradi, dade. Nakon što je uredio vinograd, iznajmio ga je zainteresiranima i otišao u tuđinu. Zatim slijedi nekoliko gospodarevih pokušaja da dođe do svojih plodova u vinogradu. Gospodar dvaput šalje svoje sluge, ali njihova ekspedicija ne završava baš najbolje: jedni su pretučeni, a drugi ubijeni. Radnici su prekršili ugovor. Agresivno i divlje ponašanje radnika opisano je s tri glagola: izmlatiše, ubiše, kamenovaše. Opisujući nezgodno ponašanje radnika prema gospodarevim slugama, Matej aludira na povijest proroka u Izraelu, prema kojima se narod također loše odnosio. Gospodar na koncu šalje sina. Autor poziva čitatelja da u sinu, koji je napokon poslan, prepozna Mesiju. Židovski je narod tisućama godina iščekivao dolazak Mesije. Čekali su svog osloboditelja, ali su toliko bili opsjednuti pedantnim izvršavanjem religijskih rituala da su predvidjeli njegov dolazak. Imamo, dakle, gospodara vinograda (Bog) koji gubi svoje najvjernije sluge (proroke) i svojega vlastitog sina (Krista), samo zbog toga što je primijenio ugovor (Savez), sklopljen sa radnicima (svećenicima i farizejima). Isus završava parabolu ozbiljnim upozorenjem da će Božje kraljevstvo biti oduzeto Židovima i biti dano narodu koji će donositi ploda. Oni će izgubiti darove koje su već primili od Gospodina ako ne prepoznaju da su oni samo korisnici, a ne vlasnici te da zahvalnost duguju Gospodaru. Isusov zaključak je bio u apsolutnoj suprotnosti s vjerom i iskustvom židovskog naroda.
Ova prispodoba nam također pokušava objasniti kako Bog zapravo postupa s ljudima. Isus pita svoje slušatelje: „Kada dođe gospodar vinograda, što će učiniti tim vinogradarima?“ Sve što im pada na um je nasilje: „Te će zločince kukavno pogubiti…“ Imajmo na umu da ovo nisu Isusove riječi. Isusovi slušatelji (svećenički prvaci i narodne starješine) osuđuju sami sebe. Bilo bi dobro kad bismo razmislili o drugačije postavljenom pitanju: ne što će gospodar učiniti nego što je gospodar učinio. Gospodar se ne postavlja tiranski prema zlim radnicima nego kao brižni roditelj kojem je uvijek stalo da njegova djeca dođu na pravi put.
Isusovi su slušatelji lako razumjeli ovu prispodobu. Vinograd je u Bibliji tradicionalna slika odnosa između Boga i njegova naroda. Vinograd nam predstavlja zrcalo u kojem možemo vidjeti osobnu i zajedničku povijest našeg odnosa s Bogom.
Živimo u jednom od modernih vremena, jednom od onih vremena koja radije gledaju naprijed nego nazad, jednom od vremena koja vjeruju da su, usprkos svemu, bolja, naprednija i savršenija od svih prethodnih. Živimo u vremenu koje u svojoj bahatosti smatra da može živjeti bez Boga i koje u svojoj lažnoj samostalnosti misli da nikome ne treba odgovarati za svoje posljedice.
Isusove su prispodobe ponekad zaista nezgodne za razumijevanje. Ali uvijek postoji ona točka koja nam otvara oči za dublje značenje Isusove priče. Prvenstveno trebamo imati na umu da je ovdje riječ o služenju Gospodaru u njegovu vinogradu, a ne o našim zaslugama. Sam rad i život u njegovu vinogradu je velik dar. Problemi nastaju kad zaboravimo da smo Božji suradnici i umislimo si da smo – gospodari.
Nakon što je Job izgubio sve što je imao, prisjetio se da on nije bio vlasnik svega onoga što je izgubio nego samo korisnik kojemu je Bog povjerio upravljanje pa zbog toga moli: „Bog dao, Bog uzeo. Neka je sveto ime njegovo!“ Ne mogu zamisliti kakav bi ovo bio svijet kad bi svatko od nas sebe vidio ne kao vlasnika svega što trenutno ima nego kao korisnika koji je spreman s drugima podijeliti sve što ima. Sve ono što pohlepno čuvamo – nije naše. Sve što imamo i sve što posjedujemo, darovano nam je i trebamo se iskreno brinuti za njega.
Isus nas danas uči da samo budemo realni. Poziva nas da ne tratimo svoj život besposleno lutajući nego da se stavimo u njegovu službu i napokon počnemo živjeti.
