Potrebno je biti svjestan da naš život ide. Potrebno je biti svjestan kamo nas naš životni put vodi. Dok sam večeras razgovarao s nekolicinom subraće, prisjetili smo se jednog našeg sad već pokojnog fratra. Iznenada sam postao svjestan neizbježne prolaznosti života. Malo me ta pomisao stresla, ali nije me bilo strah. Nije me uhvatila panika. Današnje evanđelje (Mt 25, 31-46) baš govori o onome što slijedi nakon što prijeđemo na drugu stranu.
Nakon što konačno dođemo pred lice Pravednog, čeka nas najvažniji ispit, ispit koji bi trebao rezimirati cijeli naš život. Ne treba nas biti strah. Pitanje je već obznanjeno: „Kako si se odnosio prema bratu i sestri? Kako si se ponašao prema ljudima koji te okružuju? Kako si se ponašao prema ljudima koje svaki dan susrećeš?“ Najvažniji se ispit, dakle, tiče svakidašnjeg života. Moram priznati: trenutno padam. Da bih spremno dočekao taj dan, trebam biti još osjetljiviji i pozorniji na potrebe drugoga, trebam biti još pažljiviji i nježniji prema drugima, trebam dvaput promisliti prije nego što nekome nešto kažem ili učinim.
Put do Boga vodi preko drugog čovjeka. Ako ne volim čovjeka, kako mogu tvrditi da volim Boga? I obrnuto.
U današnjem evanđelju posebno mi je upao u oči niz od četiri pitanja: „Gospodine, kada te vidjesmo gladna, pa te nahranismo, ili žedna, pa te napojismo? Kad li te vidjesmo kao putnika, i primismo te? Ili gola, pa te obukosmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, te dođosmo k tebi?“ (Mt 25, 37-39). Zanimljivo mi je primijetiti da je ovo pitanje one skupine pravednika koji su cijelog svog života dobro činili. Koliko su god oni iznenađeni kraljem, toliko sam i ja iznenađen njima. Nije mi jasna njihova motivacija. Zašto su to učinili? Zašto su uopće činili dobro?
Drugo pitanje koje me okupiralo: kako uopće prepoznati Gospodina? To je ključno pitanje. Dok sam malo razmišljao o odgovoru na ovo najvažnije pitanje, prisjetio sam se citata iz Saint-Exuperyjeva Malog princa: „Prave se stvari vide srcem, a ne očima. Ono što je bitno, nevidljivo je očima.“
Kad govori o našem pristupu Bogu, Pavao nam preporuča stav djeteta. Dijete je puno pouzdanja, prostodušnosti i neusiljenosti. Ono se ne boji. Za nj ne postoje prepreke i granice. Njemu je sve moguće. Bog nam dopušta takav stav, ali mi, stariji, uporno odbijamo vjerovati da je Bog tako jednostavan. Najteže nam je ostvariti ono što je najjednostavnije. Draže nam je misliti da je Bog nekakav strogi sudac koji samo čeka da nas sprži vatrenom munjom. Ne odgovara to činjeničnom stanju. Pred Bogom se zaista možemo i smijemo osjećati kao djeca. Dijete se slobodno obraća srcu koje ne može drugačije nego biti otvoreno za susret. Božja su vrata uvijek otvorena. Potrebno je samo malo se ohrabriti i ući. Bez ustručavanja.