Radio pomalo slušam, novine prelistavam, a televiziju gledam samo s velikim razlogom. Takav je moj trenutni odnos prema javnim glasilima. Nisam se trudio oko njegove izgradnje. Nastao je sam od sebe. Čim primijetim da lažu, mijenjam. Jedino se nešto više zadržim na internetu. Ima portala koji se trse tražiti istinu. Podrazumijeva se da ću ih napustiti pođu li protivnim putem.
I što sad? Nema druge nego sam zavrnuti rukave i nastojati doprinijeti širenju istine. Nije lako, kao što nije lako budakom krčiti zemlju, ali ako se ustraje ona urodi dobrim plodovima i tada je svaki napor sladak. A ovo što nam se trenutno događa, s obje strane granice, zaista je obrađivanje šikare. I to crvene. S one tamo strane ta se šikara nastoji postaviti, između ostaloga, kao brklja na putu prema Zapadu. Priznajem, nisam ni ja oduševljen tim putem ovakvim kakav jest, ali ako treba birati između toga i onoga prema Istoku, zna se. S ove strane granice sve je, pak, jasnije. Crvena šikara nastoji zauzeti jedan od dva entiteta što ga sklepaše mudraci sa Zapada, da bi potom krenula prema drugome. Logično. Jedino ne znam hoće li predvodnik Zlatko Lagumdžija, ako se nađe u gužvi, ponovno izjaviti da se tu slučajno našao. Kako svjedoči Stjepan Kljujić on je to promucao generalu Kukanjcu kad je ovaj uhitio Aliju Izetbegovića, tamo na početku rata u BiH. Što ćeš, takvi su crveni. Ne može im se vjerovati ni kad su tvoji.
Demokrati sa Zapada su drukčiji. Hrabri, hladni, lupaju šakom o stol. Lako je to kad iza njih stoji sila, rekli bismo. Poručiše ovih dana Lagumdžiji, onima što se busaju u crna hrvatska prsa, poslodavcima što ne plaćaju svoje djelatnike, da pričekaju s uspostavom vlasti u onoj nesretnoj Federaciji. Preostalima poručiše da se dogovore. I sad ti budi pametan. Kako se dogovoriti kad onaj drugi ne će, kad je popio svu pamet svojih predčasnika što su punih 45 godina, a i više, doslovno žarili i palili ovim prostorima?! I nije logički, matematički, nije po zapadnom načinu ponašanja. Tri naroda, dva entiteta, jedna država. Nemoguće pronaći suglasje. Ali tako nisu mislili oni iz Bilderberg družine, oni što su si umislili da bi upravo oni trebali upravljati ovim svijetom. Njihov pajdaš Richard Holbrook u Daytonu, onako kaubojski, uspostavi ovu nakaradnu državu. Nakon njega zaredaše tzv. visoki predstavnici, sve jedan umilniji od drugoga. Iako je i Dayton dobro stegao obruče, oni ih još pritegoše. Za svaki slučaj. Nikad se ne zna, ovo je divlji Balkan, znali su govoriti. Ne bih htio vrijeđati sela iz kojih su dolazili, ali… Naposljetku umjesto da se njih udari po prstima, jer stanje je neprestano gore, neprestano je vika na narod i na njegove političke predstavnike, ovdje mislim na sve tri strane. Dogovorite se, papagajski ponavljaju. Kako bi bilo da oni pokušaju, da nam pokažu? Vidim kako nešto gadno psuju, pa ih ostavimo na miru.
Slučajno danas naletjeh na tekst o knjigama Johna Perkinsa. Ne znate tko je taj? Nisam ni ja do danas znao, a trebao sam. E, pa to je čovjek koji objašnjava kako je moguće da pojedine države u bescjenje rasprodaju svoje blago, odnosno kako provode privatizaciju, da to reknemo razumljivim nam rječnikom. Spomenuti posvjedoči da to ide ovako. Najprije dolaze stručnjaci, a i on je nekada bio jedan od tih, koji nastoje uvjeriti predsjednika vlade ili predsjednika neke države da po jeftinoj cijeni prodaju to što imaju. Ne pristanu li na pozornicu stupaju zaduženi za poslove svrgavanja vlada ili oni koji ubijaju neposlušne vođe. Tek se na kraju primjenjuje vojska, ako nije moglo drukčije. Zvuči nam sve ovo poznato, zar ne? Još tamo od vremena dr. Franje Tuđmana. Vodio je rat, krvario, ali je pobijedio i nije svoju zemlju odveo u dužničko ropstvo. Drugi to napraviše u miru. Njega su neprestano progonili, nikada ga nisu slavili, a ove tapšahu po ramenu dok nisu procijenili da im više nisu potrebni. Bez obzira što nisu marili za boje, tragovi su im bili crveni. Stoga nije čudno kad odnesu cvijeće na grob voljenog im Karla Marksa. Još davno dotični reče da će gorjeti ova zemlja. Slažem se, ali samo ako budemo stupali u njegovu stroju. Bilo kako bilo, ja ne ću!