Posvećeno Ivi Grbavcu, Ljubušaku iz Canberre, koji je potpomaganjem hrvatskom tisku veliki dio svojega života posvetio uzvišenijim ciljevima.Iz tiranije, koja je bila Titova Jugoslavija, oni su prebjegli u Ameriku, Kanadu, Argentinu, Zapadnu Europu – i Australiju. Oni su dolazili u tisućama, u stvari stotinama tisuća. Mladi, većinom neženje, ali ipak nekoji sa svojim ženama, sa dječicom u rukama, preko austrijskih planina ili preko Jadranskoga mora u Italiju, jer su njihovi roditelji išli u potragu za slobodom i boljim životom. Za nekoje to je samo značilo traženje „zelenijih livada“, ali i za mnogo poslije Drugog svjetskog rata. Hrvatska, u kojoj su postali u svojoj vlastitoj zemlji poniženi građani i gdje je rijeć Hrvat postala pogrdna riječ.
Mladi Ivo Grbavac rodom iz Ljubuškoga u Bosni i Hecegovini, bio je jedan od tih Hrvata – sa nogama koje su trčale, ali sa srcem koje je ostavio iza sebe. Nakom što je nekoliko mjeseci sproveo u raznim političkim logorima u Italiji, koji su se brinuli za izbjeglice iz Jugoslavije – San Sabo, Bari, Capoa, Latina – Ivo se je na kraju ukrcao na brod Toscana i krenuo prema Australiji, najprije došavši u Fremantle u svibnju 1960, onda poslije nakoliko dana stigao je u luku Sydney.
Kao i svi njegovi sunarodnjaci, Ivo je u novoj domovini proživljavao nova iskustva – novo svijetlo, novi miris, novu grubost – ali iznad svega jaki osječaj slobode. Sloboda govora. Sloboda kretanja. Ipak je oduševljenost svega novoga bila pogođena sa dubokim prekomjernim osječajem gubitka. Gubitak svega poznatoga, – obitelji, starih zgrada, maslinovih polja pa i magaraca. Cvijeće ne miriši naširoko, a ni voće nije tako ukusno. Više od svega toga gubitak lakoće razgovora na vlastitom jeziku.
Za ove nove useljenike već su bili preveliki problemi uzročeni sa stranim jezikom, ali je još veća prepreka bila naći posao i prilagoditi se novoj socijalnoj okolini, u njihovoj novoj domovini. Poslodavci nisu mogli radnicima jednostavno opisati kako obavljati zadane poslove – oni su u stvarnosti morali pokazivati novim zaposlenicima što ovi trebaju raditi. A novi doseljenici su se u trgovinama služili svojim prstima, uperujući prema stvarima koje su htjeli kupovati, jer u ono doba nije bilo današnjega luksuza samoposluge, koja je pojednostavila kupnju. Nekoji od njih su pohađali školu za učenje jezika, da bi naučili engleski, ali i to je bilo nedovoljno radi pomankanja prakse u široj javnosti, jer su se oni uvijek družili u vlastitoj okolini i društvu.
Izučen kao avio-mehaničar, Ivo Grbavac je svoju karijeru započeo u željezari u Port Kembla. pa nastavio u Snowy Mountains projektu u Talbingo – i na kraju je radio kao mehaničar i tokar, sve dok nije otišao 1991, u mirovinu. Uz Ivu sve ove godine je bila njegova supruga Ljubica koja je došla iz Ivankova, blizu Vinkovaca u Slavoniji. Oni su blagoslovljeni sa troje djece, ali nažalost život je zadao teški udarac Ivi i Ljubici kada je 1960-tih godina postala žrtva nesreće na poslu, čija posljedica je da ne može više hodati.
Ipak, u bilo kojem obliku, i drugeu seljenike je snašla i Ivina priča života, ona nije neobična među mnogim Hrvatima, koji su se doselili u Australiju – tisuće od kojih imaju interesantne priče za iznesti, naročito one prilikom njihovog bježanja preko granica Jugoslavije i njihovih susretaja sa Udbom. Što je to onda što čini Ivu Grbavca iznimnim da njegova priča dosiže iznad izvanrednih pripovjedaka i zaslužuje poštovanje njegovih sunarodnjaka?
Ja čestitam Ivi Grbavcu jer je neobično, – da se je sa njegovim zanimanjem kao obrtnik i sa osuječenjem nametnutim stranim jezikom -, uz dodanu brigu za obitelj, uzdignuo kao čovjek skromnih primanja, koji nije bio ni učenjak a ni pisac, ali koji je shvatio važnost pisane riječi za opstanak njegove domovine, ali i koji se je toliko posvetio podržci i propagiranju onih vitalnih riječi istine, da je on posvetio čitav svoj život i tako reći svaki teško zarađen dolar u izdržavanju onoga čemu se je posvetio. To je potpuna posveta preživljavanju Hrvatske, koju su u prošlih pola stoljeća, dijelili po cijelom svijetu, samo nekoliko Hrvata. Opseg ovoga može se mjeriti sa riječima njegove kćeri Ane, „otkad se ja mogu sjećati, moj otac je bio neprekidno uključen u nešto drugo što nije bila njegova obitelj. Ja danas razumijem veličinu toga,ali mi smo kao djeca uvijek osječali, da smo bili gurnuti na stranu radi nečega većega. On nije nikada stao. Krajem tjedna, uvečer, sastanci, pisma, telefonski razgovori…..i uvijek isto. Mi smo pitali tatu kada će Hrvatska biti slobodna. On nam je odgovorio biti će kroz pet godina…. i tako se je dogodilo“.
Ivina duga posveta propagiranju knjiga, – a počela nedugo nakom dolaska u Australiju – kada je Hrvatska bila pod željeznom diktatorskom Titovom rukom’ i komunistička indoktrinacija je preplavila jugoslavenske građane. U namjeri ekponiranja istine o hrvatskoj propasti, Ivo je tražio i gutao, svaku pozitivnu knjigu koju je mogao naći – davao drugima da je čitaju, sa ciljem, da se predusretne lažna propaganda koja je dolazila iz Jugoslavije. Tako je 1961 godine pročitao knjigu Dr. Knezovića o aktuelnoj temi „Crvena Hrvatska“(Red Croatia). Ova knjiga je ostavila toliki dojam na Ivu, da je bila razlog njegovome zauzimanju u propagiranju knjiga na engleskom jeziku, za pravednu borbu Hrvatske. On je mislio da je to najmanje što može učiniti.
Ivo je također bio obodren sa jednim australskim Hrvatom, visoko respektiranim Dr. Andjelkom Tomasović, iz Adelaide, koji je prednjačio u potpomaganju literature o Hrvatskoj – naročito promocijom knjiga na engleskom jeziku, a koje su pisale o hrvatskom problemu. Iz svoje nove kuće u Australiji, gdje je sloboda govora demokratka osnova, Ivo bi rabio knjige, da bi govorio u ime svojih bližih, koji nisu imali istu slobodu da ih se čuje. U spoznanju važnosti onoga što čita i kako je neophodno znanje koje treba dijeliti, Ivo je raspačavao knjige na sve strane Australije a i cijeloga svijeta. I naravno Ivo je bio u pravu što je radio. Ne postoji ništa snažnije od onoga kako propagirati i podupirati hrvatsku stvar kroz pisanu riječ, a naročito na engleskom jeziku – činjenica koje se Židovi drže, a koji su ne samo tiskali brda literature nego su i na milijarde i milijarde riječi po cijelome svijetu razbacivali, upotrebljavajući i snažne vizualne slike, prikazivajući ih preko ekrana u kinima. Na ovaj način oni su osigurali da njihova nacija i kulturno naslijeđe može preživjeti. To je važna poruka koju Hrvati tek trebaju naučiti – jer to je područje u koje Hrvati nisu uložili svoj novac. I „uložili“ u riječi u svakom smislu. Sva literatura za PRAVEDNU hrvatsku stvar je to investicija za domovinu – njezinog integriteta, sigurnosti i na kraju i za njezin prosperitet. Nemojte podcjenivati važnost takvoga pisanja. Židovi nisu.
Hrvatska se je opet rodila – i RIJEČI su uzrok tome. Ne šport, ne folklor! Franjo Tuđman, kao povjesničar je istraživao i našao riječi koje je trebao. On ih je upotrebljavao sa utjecajem, riječi razuma, riječi koje su ponukavale na akciju. RIJEČI su što je donesle do nove nezavisnosti. RIJEČI – glasom, perom, putem medija – među Hrvatima, među nacijama i moći, među suprotnim strankama, između vođa i žrtava i agresora – formirajući nove saveze i ugovore, prinoseći destrukciju a i pobjedu.
Snaga je u RIJEČI – i ona je na krugovalu, u novinama, na televiziji i u knjizi. Za više od jednoga stoljeća Srbi su koristili RIJEČI da bi kupili naklonost Francuske i Engleske. Oni su upotrebljavali RIJEČI da bi ponižavali i plašili Hrvate. Oni su upotrebljavali domišljato složene RIJEČI tako uspješno u komunističkoj Jugoslaviji, da su Hrvati vjerovali što im je prikazivano i obojano o njhovima tako zvanim fašistima sunarodnjacima u Drugom svjetskom ratu i u svojem neznanju ljubili su cipele njihovog voljenog Tita, koji je masakrirao njihovu braću, tako da bi on mogao vladati s njima,u svojemu velikom groblju.
Može se pomisliti da je Hrvatska opet jedan entitet, i da ne bi trebala više biti važna za promoviranje literature o hrvatskoj stvari. Daleko od toga . Ako Hrvati žele da njihova teško stvorena domovina preživi i prosperira, onda promocija o pro-hrvatskoj literaturi je nediskutirana potreba. I radi restrikcija koje danas postoje u medijima po današnjem neo-komunističkom režimu u Hrvatskoj, Ivo je opet primoran pomagati, sva zadnja pisanja u pohodu na istinu.
Bezuvjetno i bez ikakve vlastite zarade Ivo Grbavac financijski podržava mnoge knjige i drugu literaturu sa kupnjom istih, kao i sa novčanom potporom i donacijama. Iznad ovoga svega tu su i veliki poštanski troškovi i dostava piscima kao i agentima . Dakle ,od svoje skromne plaće on je pomogao mnogima piscima, pri raspačavanju njhovih knjiga, tako da mogu nastaviti pisanjem. Kroz prošlih 40 godina Ivino potpomaganje je preraslo u veliku i dojmljivu listu, da mi ne možemo prikazati sve detalje literarature koju je pomogao, ali ćemo spomenuti nekoje pisce i njihove publikacije. Mnoge knjige koje su raspačavane po Ivi( naročito na engleskom i drugim stranim jezicima) su izašle preko „Studio Croata“.
Bebek, Željko – „Jedan Narod u opasnosti, Madrid 1968.
Brooks – Pinčević Suzanne – „Britain i Bleiburška Tragedija, New Zealand 1998.
Budak, Mile – „Ognjište, I. I II. Izdanje, dobava od Fr. Hrvoslava Ban.
Bušić, Bruno Ante- „Jedino Hrvatska“ (izučavano po Rudolphu Arapović).
Bušić, Eden Julienne- „Ljubavnici i luđaci“ (dva izdanja).
Cerovac, Ivan- „Hrvatski Politički Leksikon“ i drugi.
Čižek ,Vjenceslav,- „Krvopisi Predsvanuća“, Buenos Aires 1989. „The Blind Dissenter“.
Đureković, Stjepan – „Josip Broz Tito“
Franić, Augustin – „KPD Lepoglava, mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Zagreb 2000.
Gazi, – Hrvatska Povijest ( na engleskom jeziku) USA.
Grabavac, David , „Croatia and its people“.
Holjevac, Večeslav – „Hrvati izvan domovine“, Zagreb 1967.
Hrvatska Revija – glavni urednik Vinko Nikolić. Mnogo drugih publikacija kroz nekih 30 godina.
Katalinić, Kazimir – „Plava Knjiga“, „Vizija Slobode“, Iseljena Hrvatska“,„Priručnik Hrvatske Republikanske Stranke“ Buenos Aires 1974.
„Argumenti NDH BiH Bleiburg i Genocid“ Buenos Aires- Zagreb 1993.“Rađanje Države NDH, .Tito Hrvatsko Proljeće i 1991, plus mnogo kaseta, videos i letaka.
Korsky, Ivo – „Hrvatski Nacionalizam“, Buenos Aires 1983.
„Stop the War In Croatia“, Toronto 1991. „I Tvoj Glas Vrijedi“, Buenos Aires 1999. „Izdaleka“, Buenos Aires 1994, kao i mnoge druge različite publikacije koje se zauzimaju za hrvatski nacionalizam.
Musa, Vladislav – „U Titovim Pandžama“, „Povijest Hrvata“ i mnogo drugih publikacija.
Omrčanin, Ivo – nekoliko publikacija, uključivši „Povijest Hrvata“ (na engleskom jeziku“. „Hrvatska Ekonomska Snaga“).
Pavelić, Višnja – „Lijepa Plavka“, „Poglavnikovi Doživljaji“, dobavljeno preko Fr. Hrvoslava Ban.
Pečarić, Josip – „Serbian Myth About Jasenovac (na engleskom i hrvatskom jeziku), „Borba za Boku Kotorsku“, kao i mnogih drugih publikacija.
Prcela, John – „Operation Slaugtherhouse“ obadva izdanja.
Prpić, Ante – „Iza Lepoglavskih Rešetaka“, Rijeka 1996.
Prpić, Jure – nekoliko publikacija uključivši „Hrvati u Americi“Zagreb 1997, te oko 6 izdanja „Croatians, Americans and Canadians“, tiskano u tvrdim i mekanim koricama, uključivši i jedno na engleskom.
Rullman, Peter – „Krisen Herd Balkan,Jugoslawien Zerbricht“Hamburg 1989. „What is Yugoslavia“(novinske publikacije iz Hamburga na tri jezika, koje su pisale o istini komunističkoga doba) – a kroz 10 godina Ivo je darovao oko $ 8.000.00.
Šaravanja, Drago – „Hrvati sa Snježnih Planina“ 1999. „Hrvatska Sloboda“ 1994. „Svaka Rijeka Svome Moru Teče“ 1993.
Shaw, Les – Australski pisac knjige „Trial by Slender“, Ivo je platio za prijevoz 516 knjiga u USA i Kanadu, te darovao 300 knjiga Hrvatskome Velepolanstvu i još mnogo knjiga podijelio drugima.
Sinković, Vladimir – „Ritmovi svijetla i krvi“, Munchen 1971.
Sudar, Drago –„Coming of Age in Tito-s Prisons“, Los Angeles.
Tkalčevic, Mate – „Hrvati Australije“.
Tuđman, Franjo – „Nacionalno Pitanje u Suvremenoj Europi“, Munchen i Barcelona 1982. „Rat potiv rata“kao i druge publikacije.
Vrančić, Vjekoslav – „Branili smo državu“, Argentina 1985.
Uz gore navedeno,Ivo je raspačavao mnogo novinskih publikacija,kao npr.
„ Franjevci Chicago“ „Republika Hrvatska“, „Rakovica“ (na hrvatskom),
„Hrvatska Budućnost“, „Kana“, „Nova Hrvatska“(Sydney), „Naša Ognjišta“, “Svijetlo Riječi“, „Hrvatski Dom“(urednik Maglica i fra Roko Romac), „Hrvatski Vjesnik“( Melbourne), „Danica“(Chicago), „Hrvatska Gruda“ (Barcelona), „Hrvatska Borba“ (Washington), „Hrvatica“ (USA), „Naš Put/Hrvatski Put“ (Toronto).
Ivo je isto tako, novčano pomagao druge hrvatske projekte kao npr. učenje hrvatskoga jezika u Australiji. U zadnjih nekoliko godina posvetio je svoje vrijeme i energiju sakupljajući donacije za humanitarne akcije, kao što su djeca ili obitelji kojima je pomoć potrebna, kao i obiteljima koje su bez svojih domova ili domovine. Njegovo uključivanje u ovakve projekte, učinilo je njega vrlo zahvalnim prema onima koji uvijek daju donacije, a da ne postavljaju ikakva pitanja.
Kada su Ivi postavili pitanje da li bi od prilike mogao procijeniti koliko je do sada potrošio, kroz ovih više od 40 godina na podupiranju literature, on je odgovorio. „ Dok sam 1950-tih, služio u vojsci, sječam se da sam negdje čitao o jednom Amerikancu, koji je pokušao izračunati koliko bi puta u njegovome životu trebao obući, pa skinuti svoje cipele. To je za njega bilo toliko porazno da je počinio samoubojstvo. Tako da se ja nisam htio upustiti u takvo računanje.“Ivo je skroman što se tiče njegovih izdataka, jer za njega je važnija stvar za koju se bori,nego li trošak ili vodjenje računa o istome. Ako bi se moglo doći do neke procjene, sa novcem koji je potrošio na literaturu u vezi hrvatske stvari, sigurno bi Ivo do sada mogo imati drugu kuću ili bi mogao svijetom putovati nekoliko puta. A kako izračunati potrošeno vrijeme? „Nemojmo to ni započeti!“
Ovih dana postoje nepregledni popisi „doktora“ i profesora, koji izniču iz Hrvatske. Malo drugih država mogu iskazati toliko obilje inteligencije, koja se razmeče sa svojim akademskim postignučima, pa ipak oni nisu postigli s time ništa korisnoga za svoju domovinu! Sabor je pun takvih, vlada isto tako, cijela država je prepuna njih. I koju zbrku su napravili u Hrvatskoj! Niti Bush, ni Blair pa ni Chirac nisu toliko propagirali svoje doktorate (ako ih uopće imaju), a isto tako nisu to učinili ni Clinton, Roosvelt, Churchill, Thacher, de Gaulle i nepregledna lista od svijetskih velikih ljudi – većina o kojih nije nikada ni imala neke akademske titule.
Danas, u zapadnom svijetu oni koji upotrebljavaju titulu „doktora“, uglavnom su doktori medicine. Čak i jedan kirurg postaje običan „gospodin“- a „profesori“ su većinom sveučilišni predavači. Drugim riječima upotreba tih titula je minimalna i prekomjerna upotreba istih čini nekoga glupanom! Na kraju svega, kuhari, mehaničari, računalski programitelji itd. mogu također biti preusmjereni, za postignuće vrlo visokoga stručnjaka u njihovim odabranim zvanjima– iako ne posjeduju akademske titule. Oni također mogu biti dobri na državnoj razini, ako ne i bolji od „doktora“ i „profesora“, Dapače, nekoji od nauglednijih potitičara, dolaze iz skromne sredine. Naravno, postoje neki divni ljudi među akademskim titularima, koji su radili teško i neumorno u njihovim odabranim strukama i to je prepoznatljivo po velikom respektu koji su oni postigli – ne radi njhove titule nego radi njhovih postignuća. Primječuje se da ti ljudi uglavnom ignoriraju svoje doktorate, jer su preokupirani sa poslom koji obavljaju. Na kraju krajeva, što vrijedi da su to i postigli – bez obzira na komad papira koji kaže da imaju kapacitet – koji je u stvari samo „karta za vožnju“. I čim prije Hrvati stave na stranu besmislenu opsesiju za titule i nastave sa poslom koji trebaju raditi – Hrvatska će time brže prosperirati.
Na primjer – uspoređujući ne postignutu akademsku pozadinu Ive Grbavca, sa onima koji su lagano diplomirali na hrvatskim sveučilištima, a kojima i način života uključuje i „učeni svijet“, bili bi oni potpomagali raspačivanjem knjiga i literature vezane za hrvatsku stvar? Ali gdje su oni bili u više od zadnjih 50 godina?
Kako bi lagano bilo da se je kroz drugu polovicu prošloga stoljeća, usmjerilo prema onim bogatim osobama i velikim organizacijama, u podupiranju financijskim sredstvima, da bi one mogle održavati publikacije knjiga koje su nastale po onim odanim piscima (a njih je jako malo), koji se bore da bi se glas Hrvatske čuo. Ali samo nekoliko njih se je javilo – a gdje su ostali?
Kako bi vrlo lako bilo usredočiti se prema onima koji su visoko školovani i posjeduju znanje upotrebe računala na hrvatskom i engleskom , da bi osigurali njihovo istraživanje i raširavali ga na engleskom jeziku, a isto tako istinite činjenice hrvatske borbe u zapadnom svijetu. Ali opet, večina njih se je povukla u zadnjih 10 godina.
Isto bi također bilo lagano očekivati , da bi oni koji su na visokim pozicijama u državama u kojima živi dijaspora, kao npr. diplomatska tijela, osigurali da važne i istinite knjige i literatura o Hrvatskoj – naročito one koje su publicirane u njihovoj sredini – preusredotoče na veliko raspačivanje. Ali što je večina od njih učinila? Ništa!
A kako je bilo teško za Ivu Grbavac da radi ono što bi mnogi drugi lakoćom obavili, ali oni nisu to učinili.
A zašto je to Ivo Grbavac učinio? Zato jer je imao dublju viziju i jaku odanost – i zato jer njegova duša nije mogla ignorirati strašne priče, koje je čuo od svojih sunarodnjaka, pa on nije htio da su njihove patnje bile uzalud. Zato jer se on nije dao obeshrabiti. Zato jer je on iskreno htio da hrvatska povijest bude priznata. Zato jer je on znao da one sve „ sjajne iskrice“ znale – da investirati u istinitu pro-hrvatsku literaturu, je bila najbolja investicija za sigurnost hrvatske nacije.
Ivo Grbavac je osramotio sve naučenjake, profesore, doktore, financijere, diplomate i državne službenike .
U sadašnjim vremenima primječuje se porast Hrvata, naročito onih u dijaspori (da je tako nazovemo), koji su sada sve glasniji u vezi događaja vezanih u doba Jugoslavije – kao i onih danas u domovini. U okružju promjene kada je sloboda govora više nego dozvoljena, a to je dobar i pozitivan korak prema potpunoj demokraciji, iako je još nedohvatljiva u Hrvatskoj radi restrikcije diktata sadašnje vlasti. Ali, uzmite u obzir koliko je teže bilo za Ivu Grbavca, i ostale gorljive hrvatske borce koji su se borili mnogo godina za pravednu stvar Hrvatske. Oni su svi cijelo vrijeme podnosili teret ucjenjivanja, groženja, prijetnja i ispada svojih napadača – koji su isto tako večinom bili baš Hrvati, ali koji nisu to bili u „ono doba“. Lagano je sada za te „zakašnjele dolaznike“ uskočiti u vlak gromoglasno , kada promjena političke klime je to učinila modernim – i pobrali su zasluge koje su postignute sa teškim radom onih koji su imali hrabrosti izlagati se za svoje ideale kroz ovih nekoliko prošlih desetljeća.
Ivo Grbavac ponosno stoji i on je poštivan građanin u hrvatskoj zajednici u Canberri, gdje je doživotni član u obadva kluba, član Međudruštvenoga Odbora, član Hrvatskog Nacionalnog Vijeća a i bio 30 godina je član Hrvatske Rebublikanske Stranke. Tijekom 1970-tih on je , sa jednom manjom grupom domoljuba, stvarao prvu Hrvatsku Ambasadu – zamisao koja je potekla od njegove supruge Ljubice.
Integritet, sigurnost i prosperitet Hrvatske treba investitore u pro-hrvatskoj literaturi . Koliko više bi se moglo postići da Hrvatska ima deset domoljuba kao što je Ivo Grbavac i nekolicina drugih koji su potpomagali ovu važnu investiciju. I koliko bi mnogo više bilo kada bi ih bilo dvadeset? Ili sto ? Ili tisuću tako požrtvornih ljudi ? I tako bi se jedna mala kap u kablici od pretpostavljenih osam milijuna Hrvata, raširila po čitavom svijetu. Pridodaj svaku kapljicu i možeš stvoriti ocean – također jedan podstrek investitorima da pomažu bujicu pisanja, koja su neophono potrebna za hrvatsku stvar – toliko danas, koliko i jučer.