Kolumne

Političke račundžije koji kažu kako se vlast ne može sastavljati matematičkim operacijama uporno pokušavaju minus pretvoriti u plus, jedne krate s deset, druge množe s istim brojem, prave nemoguće integrale i svemoguće tangente, vade treći korijen iz dvoentitetske BiH i čupaju mast konstitutivnom narodu

Herceg Bosna ovih dana ponovno živi devedesete godine prošlog stoljeća. Istina nema onog uobičajenog oružja niti se ono kupuje po skupoj cijeni, ali puca li puca na sve strane. S onim SDP-ovcima, navodnim pravašima i nekakvom strankom za boljitak sve je to već pomalo dosadno.

Prije par godina nesrećom sam prisustvovala boksačkom turniru u srcu malog, hercegovačkog gradića, u kojem su živjeli i još uvijek žive oni Muslimani koji ga usprkos svemu zovu svojim jedinim domom.  Po uvriježenim pravilima sportskih borilišta jedne rasturene zemlje, nije trebalo dugo da početna pozitivna inicijativa eskalira u nacionalističko vrijeđanje.

Kako priopćavaju mediji, haaško je tužiteljstvo na početku završnih riječi u suđenju šestorici političkih i vojnih čelnika bosanskih Hrvata (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić) poručilo da su dokazi «pokazali da je postojao udruženi zločinački pothvat

Ako je netko trebao suditi dr. Jadranku Prliću – onda su to Hrvati iz BiH, preciznije Hrvati Hrvatske Republike, još bolje Hrvatske Zajednice Herceg Bosne. O potrebi suđenja tadašnjem predsjedniku HVO-a HZ HB (kasnije Vlade HR HB) ne pišem kao razni „generali poslije bitke“. Pisao sam upravo to i tako u vrijeme  dok je dr. Prlić imao moć,

Nedavno sam pišući o Bosni bez Hercegovine, za Hercegovinu zapisao da je ostala kao „usamljeni otok, snažno udaran valovima ljubomore i zavisti sa sjevera, tiho oplakivan s juga i zapada, ali još uvijek spremna biti kameni dom ljutom poskoku i progonjenom uskoku“.

Tih dana veljače u Mostaru je bilo hladno. Godina 1945. Neke su vojske odlazile, neke dolazile. Trebali su to biti samo njihovi poslovi, ali nisu. Civili i crkvene osobe u sve su silom uvučene. Glave su vrcale kao kuglice u fliperu. Razlijegala se pjesma o antifašizmu, partizanima s kapom na tri roga što se bore protiv Boga, o drugu Titu…

Očaj i tuga, jad koji lako postaje bijes, ravnodušje, grizodušje bez kajanja, tjeskoba, ostavljenost, bespomoćnost

Počinjem ovaj tekst pisati u stolnom gradu, a ne znam gdje ću ga dovršiti. Ne radi se o Mostaru, ma u Zagrebu sam. Vidim negdašnjeg predsjednika Mesića kako mrgodi one svoje obrve. Reče nama Hrvatima u Herceg Bosni da nam je taj stolni, oprostite, glavni grad Sarajevo.

Žao mi je Zvonke Jurišića i njegovih pravaša. Čovjek se toliko trudio da nam neke stvari objasni, a mi to nikako shvatiti; da oni i Jere koji su bili u opoziciji sada trebaju biti na vlasti, a da SDA koja je bila u vlasti i opet treba biti u vlasti, da su SDP, HSP i Lijanovići legitimni zastupnici hrvatskog naroda, jer Božo ne može odnijeti glasove Čoviću