Kolumne

Prosjake i sinove sam u svojih 19 godina pogledala barem 50 puta. Sve epizode. Uvijek me fascinirao taj Vrdoljak. Ti dijalozi, te scene, ti likovi i čitava životna škola koju je ta serija predavala generacijama prije mene.

Mogu slobodno reći da je to jedan od rijetkih slučajeva kada knjiga nije bolja od ekraniziranja priče.

Lako bismo za ekonomsku recesiju da nije recesije ljudskosti. Lako bismo za sve novčane deficite, da nije deficita ljubavi. Kad čujem sintagmu “partnerski odnosi” pomislim na bankare, menadžere i ostale bogove novca. Kad čujem riječ “partner” pomislim na dioničko društvo ili nešto slično. Ali ne. Uho današnjeg čovjeka reagira drukčije. Naučeno je na drukčiji prizvuk tih riječi.

Dok predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini ulazi u finale, mi koji živimo izvan državnih granica, a imamo pravo glasa već smo glasovali ili to činimo ovih dana. Osobno sam još prošli tjedan zaokružio svoje preferencije na glasačkim listićima, spremio ih u omotnicu i uputio Izbornom povjerenstvu u Sarajevo. Moram priznati da me ugodno iznenadila dobra organizacija dopisnoga glasovanja.

Mostar je naizgled sasvim normalna sredina, izuzevši međunacionalne odnose odnose i klimavu političku scenu. Daleko smo još za svijetom i u onim pozitivnim i u onim negativnim stvarima. Naizgled….
Još uvijek ne jedemo kloniranu teletinu, ne moramo baš strogo kupovati vodu za piće i djeca nemaju dvije mame i dva oca.

Vjenčanje je zasigurno najljepši dan u životu svakome. I najnaporniji. Rijetki mladenci su opušteni i bezbrižni taj dan. Osobno mislim da se na taj dan treba slaviti ljubav, Božji blagoslov novonastalom braku, novoj obitelji. Treba biti sretan i opušten. Ali teško…

Posebna je Bosna po mnogo čemu, a i Hercegovina, neću ništa novo otkrit takvom konstatacijom. No, ima tu pozitivnih i negativnih posebnosti a ima i dvojakih – pozitivno-negativnih posebnosti.
Jedna od njih je osobnost ljudi u Bosni: gotovo svaki  čovjek nosi u sebi duh prošlih vremena i ima neku svoju priču kojom bi mogao lijepo nahranit i hollywoodsku tvornicu snova

Kriza je definitivno – hit tema ovoga stoljeća. No, ne želim govoriti o materijalnoj, već puno ozbiljnijoj i izraženijoj, mada ignoriranoj moralnoj krizi.

Definicija morala glasi – Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo.

Zašto zaboravljamo? Zašto se pretrpajemo obvezama i nekim nepotrebnim zadacima, tako da ne uspijemo ispuniti ni one najmanje službe koje su nam povjerene? Trebamo li naučiti reći ne? Hoće li to zvučati bezobrazno ili ćemo tako graditi svoj karakter i napokon početi misliti na sebe? Je li pošteno od tebe to što pristaješ na sto stvari, a znadeš u sebi da ih možda nećeš moći sve kvalitetno odraditi?

Dok je nas bilo oko petnaest muškaraca u UDB-inu istražnom zatvoru u Ljubuškom, ženska je bila samo jedna. Žena od kojih četrdeset godina, dobro razvijena, zdrava i hrabra, prava amazonka. Udala se iz Vitine u Vasaroviće za udovca. Imala je tri sina, a najstarijem od njih bilo je šest godina. Zvali su je Gavranuša.