Kolumne

U petak s početkom od 08 – 12 h u Osnovnoj školi u Šipovači vrši se popis zasađenih povrtlarskih kultura, u cilju ostvarenja novčanih potpora u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Potrebno je ponijeti posjedovne listove kao dokaz i na osnovu kojih će se moći utvrditi činjenično stanje od strane povjerenstva ( veoma rigorozno povjerenstvo nemojte ih slučajno probat zaj…  ) i napraviti obilazak zasađenih kultura.

Na Balkanu, a bogme i u ostalim dijelovima svijeta, nikada nije nedostajalo želja za državama koje bi imale prefiks velika. U tom pravilu ima i iznimki, za veliku Hercegovinu se nitko ne borni. Bila i prošla. Što više u posljednje vrijeme i ono što je ostalo od velike Hercegovine se osporava. Ne čine to samo stranci sa famoznim Bosnia, svojevrsni ovovremeni bosanski integralisti, nego je pojava uzela toliko maha čak i kod Hercegovaca. S druge pak strane odluke Barlinskog kongresa iz 1878. godine su jasne.

Vidiš, kad se dobro zagledaš s ove točke, kad staneš pokaj ovog kamena, kad izbrojiš šest brda na prstima i sasvim skupiš očne kapke…možeš odavde vidjeti Ljubuški…– rekla sam, vukući ga za rukav džempera i smještajući na poziciju o kojoj sam govorila, milietarski, kao nogometaš loptu za penal.

Ja bih donio ovakav zakon: besplatno studiranje, stanovanje, hrana, knjige, vozikanje i još svakoga mjeseca svakom studentu po 200 KM za džeparca, neka im se nađe za kavu i cigare dok uče. Samo neka uče i stječu znanje.

Ako sada ne nauče, pod stare će dane, taman kao ja i veliki broj mojih kolega-političara morati kupovati diplomu, onako bez ikakvog znanja, mi smo skupo platili neznanje, pa zato treba ovima koji hoće učiti i izvući nas iz ovoga neznanja, dati sve.

Ljubuški. Petak. Natprosječno topla večer… možda jedanaest sati navečer. Moje cipelice s par centimetara pete me još nisu dotukle, pa imam snage i volje šetat se od kafića do kafića. Iako je muški dio bio za vožnju s autom. Od Bambusa do Flamenca, dakle 100 metara. Ali, takvi su oni, ne mogu nigdje pješke.

Ovaj put je moja moć uvjeravanja pobijedila i sad svi zajedno pomalo mamurni hodamo kroz najljepši grad na svijetu.

Godine 1971. hrvatska je javnost dostojno i svečano proslavila 300. obljetnicu hrvatskih velikaša Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, koji 30. travnja 1671. bijahu nepravedno pogubljeni kao urotnici protiv cara. Toga dana otkrivena su i njihova poprsja u zagrebačkoj katedrali, gdje nakon I. svjetskoga rata počivaju njihove kosti. U XVII. stoljeću Hrvatska je imala žalosnu sliku. 
 

Njegovi ili njezini ideali počinju i završavaju u zadimljenom mraku hercegovačkih i bosanskih folkoteka diveći se i zavideći vršnjacima čije ćaće su “uspješni” poduzetnici, političari ili pripadnici novovalnog jet-seta “otprije poznatog policiji” čija mladunčad parkiraju na zabranjenim mjestima skupe džipove i bijesne limuzine i koje u pravilu policijski pauk uglavnom “ne vidi”!

Nedavno je u Zagrebu  osnovana Udruga za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja. Osnivači su studenati viših godina humanističkih znanosti, a iz razloga krajnjeg nezadovoljstva stanjem u medijima, politici, Crkvi, institucijama, a posebno stanjem i statusom prosječnih građana prelijepe nam Domovine.

Ciljevi, djelovanje i granice udruge su označeni duhom MANIFESTA koji je objavljen na njihovom blogu i kojeg i ovdje prenosim , a sastavio ga je aktivni član udruge Stipe Odak.

Kad mi žena niku večer u krevetu reče da joj opipam livu sisu, ja pomislio da je to znak pomirenja nakon svađe, ka i ranije – priča mi rodijak Maće.

– A kad ona reče da je napipala neku izraslinu i da se boji raka, pa me upita sićam li se ja te žlizde na livoj sisi, meni ruke klonuše. Otada se žena pozdravlja s dicom, a ja u svakoj sisi vidim rak.